Ono što se danas događa i naslućuje, moralo se i očekivati: globalna financijska kriza napokon je zakucala i na hrvatska vrata. Koliko do jučer, naši su nas svjetovni vrhovnici gorljivo i nasmiješeno uvjeravali kako ih svi slomovi svjetskih burzi i financijskih tržišta nimalo ne zabrinjavaju jer je Lijepa Naša mala, ali, navodno, vrlo stabilna, gospodarska lađa, koja čvrsto brodi po uzburkanim i podivljalim europskim i svjetskim financijskim morima i oceanima. Uvjeravali su nas i da je ta, navodna, svjetski unikatna, financijska stabilnost, posljedica njihove nadnaravne političke i gospodarske mudrosti.
Onda se, u jednom danu, na “veliku” srijedu 12. studenoga 2008. godine zbio velik preokret u glavama naših vrhovnika! Premijer je panično pozvao narod na svekolika odricanja i štednju: na jednogodišnje zamrzavanje plaća, izradu kriznih programa u tvrtkama, ukidanja običaja darivanja za Božić. Vlada poziva na sveopću štednju, na pripremu za siromašniji život.
Predsjednik Republike otišao je korak dalje u paničnoj reakciji. Očito očekujući veliku i dugotrajnu depresiju – sličnu onoj američkoj od 1929. do 1933. – založio se za žurno pokretanje hrvatske inačice američke “Nove pogodbe” iz 30-ih godina kojom je, organizirajući javne radove, sama sebe postupno i mukotrpno izvlačila iz nezaposlenosti, sloma gospodarstva, ali iz kolektivnog osjećaja beznađa, straha i panike.
Iako nije na nama da našim svjetovnim prvacima dijelimo lekcije (iako oni našoj Crkvi često dijele ćudoredne lekcije), ali ih, kad već spominju Veliku krizu, moramo podsjetiti da je ključnu poruku u njenu svladavanju imala velika poruka nade koju je američki predsjednik Roosevelt iskazao u slavnoj rečenici: “Jedino čega se moramo bojati je strah sam.”
Na smisao i poruke nade – vjerske i svjetovne – potrebno je podsjetiti baš u ovom tjednu sjećanja na Vukovar jer je upravo čvrsta nada njegovih branitelja – održavana vjerom u Boga, Vukovar, slobodu i domovinu – spasila naš narod, slobodu i državu.
Podsjećajući najviše državne dužnost na krepost nade, mi im ne želimo sugerirati prihvaćanje kršćanskog poimanja po kojem su nada, vjera i milosrđe dar Božji. Naši vrhovnici nadahnuća nade mogu temeljiti i na vjeri u vlastiti narod, vlastitu sposobnost i poštenje ili na istinskoj i dubokoj spoznaji prirode ekonomske, političke i moralne krize hrvatskog društva. Nadu mogu crpiti i iz svijesti o vlastitoj odgovornosti za te krize i iz odlučnosti da promijene vlastito ponašanje. Mogu je temeljiti i na znanju i istraživanju korijena kriza i putovima izlaska iz njih.
Nadahnuće mogu crpiti iz iskustva Vukovara, njegovih građana i branitelja, koji ni u najtežim trenucima nisu gubili nadu.
Javno propovijedanje straha, na koje su se, možda nesvjesno, odlučili naši svjetovni vrhovnici, može samo produbiti osjećaje tjeskobe i straha, a ti osjećaji paraliziraju volju za rad, poduzetništvo, istraživanje i razvoj.
Poslanje vođa – svjetovnih i vjerskih – testira se u teškim i kriznim vremenima. Oni moraju ponuditi intelektualno, političko, moralno, ali i osjećajno vodstvo. A da je tome tako, ne svjedoči tek primjer navedene Rooseveltove izjave, već i velika izborna pobjeda Baracka Obame. S porukama nade osvojio je srca i nastoji pokrenuti uplašeni američki narod, a naslov njegove knjige “Odvažnost nade” hoće kazati kako je nada: ili Božji dar ili vrlina hrabrih.
