Naša politika, kojoj često prigovaraju manjak morala i poštenja, proteklih se dvadesetak dana pokazala boljom nego što se o njoj obično misli i govori. Misteriozni nestanak nesretne djevojke, Antonije Bilić, nijedna stranka nije koristila za skupljanje političkih bodova. Nesreća, koja je uznemirila Hrvatsku, nije korištena u politici. Nije bilo ničega takvog, osim razložne najave vlasti da će tražiti da se osumnjičenomu sudi u Hrvatskoj. Najava je logična s obzirom na to da se zločin dogodio ovdje i da je osumnjičeni (i) hrvatski državljanin. A najvećma stoga što su tajnoviti nestanak i slutnja na zločin uznemirili zemlju. Nakon zločina nad mladom Triljankom Kristinom Šušnjarom i zagrebačkim i županjskim srednjoškolcima, Lukom Ritzom i Miroslavom Tunjićem, tajanstveni nestanak djevojke iz Drniša iznova je uznemirio mnoge. Pogotovo roditelje mladih sličnih godina. A morao bi i druge. Jer su zločini nad mladima problem i naše pojedinačne i zajedničke odgovornosti.
Hrvatsko društvo već dosta dugo pobolijeva. Posebno u moralnome smislu. Ide to od pomanjkanja osobne odgovornosti, preko korupcije u državi i u društvu, pa do nasilja i zločina. Država čiji je bivši premijer u zatvoru najzornije time svjedoči o sebi i svojoj moralnosti. Nasilje nad drukčijima pak svjedoči i o društvenoj patologiji. Ritz i Tunjić su ubijeni iz obijesti i zloće, jer nisu svojim vršnjacima bili po volji, jer su bili drukčiji od njih. Njihovim je vršnjacima to bilo nepodnošljivo! Djevojke su stradale jer su vjerovale da ih od zločestih štiti vlastita nedužnost i dobrota. No, za zle je nečija nedužnost samo još veći izazov za činjenje zla. One su naivno vjerovale da su i drugi poput njih. A osim dobrih, žive i zli. Vjerovati u dobrotu znači vjerovati i u bajke. Ali pomanjkanje sjećanja na bajke ujedno znači nestanak opreza od opasnosti koje postoje.
Jedan me prijatelj glede misterioznoga nestanka Antonije Bilić upozorio na pogubnost “duha vremena”, preinaku i nestanak loših i zločestih u današnjim dječjim bajkama. Pa i na činjenicu da više u nekadašnjem obliku ne postoji čak ni priča o Crvenkapici. I u toj stoljetnoj priči zbog suvremenoga diktata “političke korektnosti” više nema “zločestoga vuka”. Da postoji, možda bi i to bio razlog za opreznost. Što mama savjetuje Crvenkapici koju šalje baki? “Ne skreći s puta jer u šumi vreba zločesti vuk”, kaže joj majka. Crvenkapica je nije poslušala. Vuk je učinio ono čega se majka bojala, postupio je po svojoj ćudi. Takvih “vukova” ima i danas, samo što u suvremenoj antibajci uvijek i nema dobroga lovca da spasi crvenkapice! Nekadašnja je bajka nukala na oprez, a današnje antibajke kao da žele sugerirati da “svijet nije opasno mjesto”. Nažalost, svijet je često opasno mjesto. Sudbine spomenutih mladih to tragično svjedoče. U hrvatskome društvu “vukovi” još uvijek postoje. Možda ih je zapravo i više nego nekad.
Vjera u dobro smanjuje oprez. Utoliko su žrtve “krive” za svoju sudbinu. Koliko je pak vlast kriva jer nije uspjela zaštititi njihovu nevinost? Nije problem samo to što ima malo službenih “lovaca” nego to što i mi mislimo da je pomaganje i štićenje drugih samo zadaća tih “lovaca”! Jesmo li se svi mi ozbiljno upitali koliko smo i što učinili za druge? Zajednička se odgovornost za osobne i obiteljske tragedije ne može svesti samo na manjak policajaca, lokalnih autobusa i višak mjesnih huligana. Bolje društvo ima i manje zločestih. Kada bi se svatko od nas svakodnevno pitao: Što sam danas dobro učinio i što sam učinio dobro za druge?, sigurno bi oko nas bilo i manje zlih i zla. Tada bi nam i društvo i država sigurno bili bolje nego što jesu. Politika bi bila rad za opće dobro, a ne za pojedinačnu korist. Ipak, nadati se da će nakon otvaranja obračuna s korupcijom i nemoralom i vlast težiti da bude bolja. Nekorištenje posljednje nesreće u političke svrhe mogla bi biti i najava takve promjene.
Poguban je duh vremena u kojem iz bajki nestaju loši i zločesti. Zbog korektnosti nema ni prave Crvenkapice
Komentara 9
Mislim da se zločin nad A. Bilić ne uklapa u \"bajku o svijetu u kojem ima i zločestih vukova\", jer se ovdje radi o zločincu - četniku, oprostu tim zločincima i poslijedicama takve rabote. Planirane agresije, ratovi, pogromi, progoni, masovnivni zločini, masakri, genocid, silovanja, paljenja, rušenja itd. udružena su zločinačka djela samog sotone i njegovih slijebdenika, od kojih je jedan ovaj zločinac, a država bi morala zaštiti narod od takvih oprosta masovnim zločincima
gospon jajčinović svaka čast --ali cenzura ne viruje u nikakve vukove i prije na ovu temu i sam spomen da postoje ljudi koji su u stanju kružiti i kružiti takvim prostorima dok ne uhvate --žrtvu -- naša vrla cenzura je brisala a to i danas čini -- ja vijerujem dapostoje izopačenici --100 puta gori od vukova -- --obriši i ovo--
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Kad pročitam ovakav tekst uvijek se sjetim knjige o svetoj Mariji Goretti. Sv Marija Goretti (1890.-1902.) je u svom kratkom životu dala poruku OPROSTA. I to oprosta koji je nama smrtnicima nepojmljiv. Nju je kao dvanaestogodišnju djevojčicu pokušao silovati susjedd Alesandro.Kad mu to nije pošlo za rukom zadao joj je 18 uboda nožem.Kad su je odveli u bolnicu nakratko je došla k svijesti i izjavila:Recite Alesandru da mu opraštam.Molit ću se kod Isusa za njega. Alesandro je poslan na trdesetogodišnju robiju i zlou njemu je bujalo.Jednog dana je imao viđenje,viđenje Marije Goretti na polju predivnog cvijeca kako mu pruža cvijet i pozdravlja ga. Gorko je plakao i zatražio svečenika...obratio se Isusu i promijenio svoj život. Papa Pio XII JU JE 1950 proglasio za sveticu. Ovom pričom ne tražim oprost za ovog Dragana jer on svoj zločin i dalje nijece i tvrdi da je nevin.Ali molim se da dragi Bog udijeli mir Antonijinoj obitelji. A vukova je uvijek bilo i nažalost uvijek će ih i biti....