Wikileaks neumorno štanca i objavljuje nova izviješća koje su američki diplomati upućivali svojoj središnjici u Washingtonu. “Curi” na sve strane, pa tako cure i stotine depeša koje su iz Zagreba slali veleposlanici SAD-a, ili neke druge osobe iz američkog veleposlanstva.
Dobro je to štivo, jer Amerikanci pišu slobodnim, ponekad i pjesničkim stilom, pa opisuju brojne situacije u kojima su glavni junaci hrvatski političari i dužnosnici. To zna izgledati dosta zabavnim, s obzirom da se u depešama ne štede epiteti o našim političkim “genijalcima” i državnim službenicima. No ovo štivo otkriva, nažalost i manje zabavnu stranu naše politike i državne službe.
Naši su jako velike tračbabe. S neviđenom lakoćom američkim diplomatima otkrivaju sve, baš sve, u detalje, sve što su ih ovi zapitali. S neskrivenim ponosom tračaju i odaju službene informacije stranim diplomatima, govore o tome što su razgovarali sa svojim predsjednikom, premijerom, kako posluje koja državna tvrtka. Ministri, državni tajnici, visoki državni službenici iz pravosuđa, direktori državnih tvrtki, mnogi koje Amerikanci spominju u svojim depešama s neskrivenim oduševljenjem plasiraju i neke od, hrvatskoj državi bitnih informacija.
Pa i da nije riječ o tajnama, riječ je, često, o neugodnim informacijama koje bi, da se radi o njihovim obiteljima, te “tračbabe” itekako propustile spomenuti strancu. Ne bi o tome govorili niti sa susjedom. No, kada je u pitanju Hrvatska država, njihov dužnosnički ili državnički posao, e onda nema kočnica. Udri Mile! Valja se upitati je li u ovoj državi, u vlastima, isto tako sada nekome neugodno? Jer ako nije, ako se u vrhovima države sada i sami ne pitaju - da li je baš normalno da njima podređeni državni dužnosnici s tolikim oduševljenjem, iscrpno svoja izviješća podnose, osim hrvatskoj državi i američkoj diplomaciji - onda je ovo država “ s greškom”.
U redu, s Amerikancima smo već dugi niz godina svestrani partneri. Činjenica je da su nam, za razliku od brojnih, nama, kao bližih Europljana, bili spremni pomoći i pomogli su nam kad nam je pomoć bila najpotrebnija, no ipak ta razina “trača” smeta. Nije baš u redu da se u tzv. neformalnim druženjima naših i stranih diplomata prekopavaju baš sve državne “iznutrice”. Osim toga, naše naivčine i dobar dio onih koji su sami krenuli pokazati svoju snishodljivost u tim razgovorima, uopće nisu svjesni da neće niti strani diplomati imati predivno mišljenje o hrvatskim dužnosnicima koji su spremni, tako olako tračati svoje nadređene i državu.
Neslužbena druženja sa stranim diplomatskim službenicima mogu biti izuzetno korisna, ali taj se “posao” mora obavljati sa stilom i taktom. I nekakvom temeljnom vjernosti svojoj državi. Baš me zanima koliko su podrobnih informacija i procjena, važnih hrvatskoj strani dobili naši “tračeri” zauzvrat? Prema raspoloživim podacima, u 20 godina iz veleposlanstva SAD-a iz Beograda je do Washingtona otišla 994 depeša, iz Sarajeva 869, iz Ljubljane 836, Prištine 668, Skoplja 552, Podgorice 164. A iz Zagreba - 1686 depeša!
Bravo Hrvatine.
Sadse tek vidi koliko je pokojni predsjednik Tudjman bio u pravu,dobro je covjek uopce uspio stvoriti Drzavu sa toliko stokom sitnog zuba.Ivankovicu,zaboravio si navesti imena i prezimena slavnih nam izdajnika!