Prije dvije godine 75 pripadnika HV-a sudjelovalo je na vojnom mimohodu u Parizu, na što je Srbija ljubomorno reagirala izjavom da je “Srbiji 100 puta prije ovdje mjesto nego Hrvatskoj”. Poziv za sudjelovanje stigao je godinu dana prije, a naši su se vojnici više od mjesec dana pripremali za defile. Ništa, međutim, nismo naučili od Francuza.
Na naš mimohod, izgleda, saveznici doći neće, a ta ljubomorna Srbija “izbušila” je u međuvremenu sve naše traljave organizacijske sposobnosti. Konačno rezolutna reakcija aktualnih hrvatskih vlasti na krajnji bezobrazluk srbijanskih vezan za miniranje 20. obljetnice Oluje, međutim, dolazi prekasno. Istupi ministara Ante Kotromanovića i Vesne Pusić bili su riječima na mjestu, no problem je što su te riječi izrekli isuviše kasno i sada, realno, ti istupi služe tek skretanju pozornosti s vanjskopolitičkog fijaska koji će obilježiti naš vojni mimohod u Zagrebu 4. kolovoza. On je, naime, zamišljen kao prezentacija članstva RH u NATO-u, gdje su naši strani partneri trebali sudjelovati sa svojim jedinicama i tehnikom kako bi uvećali doživljaj i simbolički pokazali da su Hrvati dio najmoćnijeg vojnog saveza. Kako sada stvari stoje, mimohod neće imati taj međunarodni karakter. I to ne stoga što je Srbija diplomatski uspjela pritisnuti sve da ne šalju svoje vojnike, nego stoga što su naši organizatori ipak doveli strance u “cajtnot”.
Od početka je, naime, organizacija 20. obljetnice Oluje bila podređena kalkuliranjima oko parlamentarnih izbora. Umjesto da se već mjesecima prije postigne unutarhrvatski dogovor o važnoj obljetnici, nastupila je beskrajna politizacija koja je rezultirala višemjesečnim “građanskim ratom” oko proslave.
Sukob je odmah izbio jer je Milanovićeva vlada isplanirala da vojni mimohod bude središnji događaj 20. obljetnice, da se održi istog dana kada i proslava u Kninu, i tu se već dogodila prva podjela. HDZ je odmah “prepoznao” plan da se, kako smatraju, proslava u Kninu potpuno zasjeni i suzbije mimohodom.
Tumačenje je bilo da Milanović iz Knina pamti samo frustracije zbog zvižduka koji ga “fasuju” svake godine. Uskoro mimohod problematizira i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović te predlaže vlasti i oporbi da mimohod organiziraju – dogodine, 28. svibnja (25. obljetnica osnivanja ZNG-a). Naposljetku je pronađen kompromis pa je dogovoren i mimohod 4. kolovoza i tradicionalni Dan pobjede 5. kolovoza u Kninu.
Kompromis pak nije spriječio daljnju politizaciju te je mimohod označen “SDP-ovim” događajem, a Knin “HDZ-ovim”, pogotovu kad je i Thompson odlučio “sljubiti” svoju alternativnu proslavu iz Čavoglava s onom kninskom. Usred te predizborne političke bitke u igru ulazi – srbijanski premijer Aleksandar Vučić.
Zapravo, predigra počinje 1. travnja, kada Šešelj spaljuje hrvatsku zastavu u Beogradu, a nastavlja se proglašavanjem novog praznika u Srbiji i RS – Dana sjećanja na stradale Srbe, koji se organizira na isti dan kada i hrvatski Dan pobjede – 5. kolovoza. Finale Srbija odigrava prijetnjom strancima da ne šalju svoje vojnike na mimohod (“protusrpski čin”) te zajedničkom presicom Vučića i Dodika, gdje srbijanski premijer Oluju proglašava “najvećim zločinom etničkog čišćenja poslije Drugog svjetskog rata”. Tako su u Srbiji stvorili novi mit, gdje, naravno, nitko ne spominje činjenicu da je samo iz Republike Srpske etnički očišćeno oko 200.000 Hrvata i pola milijuna Bošnjaka. Toliko o tome tko drži “rekord”. Bez obzira na sve, Hrvati će 5. kolovoza proslaviti kao najveći praznik. A mimohod? Pa, 1995. smo pobijedili. Sami.
Ozbiljna država bi o dva mimohoda odlučila puno ranije pa tak i pozive poslala, a ne mjesec dana prije godišnjeg. Ne treba ništ posebno dodat nit zdvajat o nekom fijasku. Mi bumo naš dan proslavili, a vlast ionak skoro odlazi u ropotarnicu !!!