Novinari tjednika Globus postavili su zasjedu pred obnovljenom zgradom Ustavnog suda na Markovu trgu Zagrebu i otkrili da suci tek povremeno svraćaju u urede za čije su uređenje građani platili milijune kuna, samo Mato Arlović i Miroslav Šeparović došli su tri puta u sedam radnih dana, ostali, od ukupno 13 sudaca, uglavnom jednom, uključujući i predsjednicu Jasnu Omejec, a nijednom se nisu pojavili Ivan Matija i Davor Krapac. Dobro, reći će dobronamjerni promatrači, pa suci Ustavnog suda i ne moraju sjediti u svojim kabinetima, mogu i kod kuće, u miru za vlastitim kompjutorom, rješavati pravne probleme.
Međutim, mnogi suci Ustavnog suda, ne samo u ovom sastavu, na javnim sjednicama u mandatu od osam godina jedva da su prozborili koju riječ, izdvojenih mišljenja gotovo i nema, sjednice potpuno nalikuju na unaprijed pripremljene predstave za javnost u kojima svatko recitira svoj unaprijed dogovoreni dio, a nezadovoljstvo među pravnim savjetnicima zbog posla koji biva prepušten njima očito je tako veliko da je probilo i u medije. Sucima Ustavnog suda hrvatski Ustav jamči potpunu zaštitu. Jednom kad u Saboru dobiju dovoljan broj ruku, osam godina mogu raditi što hoće, iz njihovih ureda ne bi ih mogli izbaciti ni zaštitari koje je Sanader angažirao kad je preuzimao vlast u vladajućem HDZ-u.
Iz netom ušminkanih ureda mogu izaći prije nego istekne osam godina samo ako budu osuđeni na zatvor ili ako obole tako da budu potpuno nesposobni za obavljanje tako važne dužnosti u državi, čuvara Ustava, demokracije i ljudskih prava. Za što suci koriste tako jaku zaštitu od bilo kakvog nasrtaja iz redova politike? Možda se pitate čime li se bavi nekadašnja perjanica SDP-a Mato Arlović u Ustavnom sudu? Možda se angažirao na crti svog socijaldemokratskog uvjerenja u vrijeme u kojem se u Hrvatskoj nastavljaju zbivanja koja traže hitnu zaštitu prava krupnih kapitalista od neviđena nasrtaja podivljalih radnika? Kuloari tvrde da se sprema na doktorat, pa možda zato njegov glas ni najmanje ne odskače od ostalih, pa ni od onih koji su godinama bili vezani s vladajućim HDZ-om i od kojih je većina izabrana kao i on, uz pomoć Vladimira Šeksa, bez koga još u samostalnoj Hrvatskoj nikad nisu birani suci Ustavnog suda. O radu nekih bivših sudaca, kao što je Ivan Mrkonjić ili Marijan Hranjski, teško da se možda reći ijedna riječ, a čini se da takvih ne nedostaje ni u ovom sastavu, ni glasa od njih čuti nije.
Najgore je možda što iz redova savjetnika stižu tvrdnje da su izloženi mobbingu, da moraju trpjeti uvrede, i to ni manje ni više nego od predsjednice Omejec, pa se tako na Markovu trgu, tvrde upućeni, jedva čeka da predsjednica uspije i dobije mandat na Europskom sudu za ljudska prava u Strassbourgu. Kako bilo, mandati većine sudaca Ustavnog suda istječu tek 2015., za četiri godine, a nekima tek 2017. Većina su i dovoljno mladi - analitičari tvrde premladi za Ustavni sud - da mogu aspirirati na novi mandat, što je svakoj vlasti jamstvo da neugodnih iznenađenja s druge strane Markova trga – neće biti, kako je bilo i dosad.
Slučajno osobno znam jednog od gore spomenutih sudaca Ustavnog suda i mogu posvjedočiti da je njemu vidjeti gđu Omejec neki praznik za oči i liječi dušu. Naime, imao sam prigodu vidjeti i njegovu ženu i uzalud njemu i pozicija suca US i što je znan kao Šeksov čovjek i moćan Dalmoš - kad je doma satjeran u mišji kut i ima stalno tog buldoga kraj sebe. Tako da kakav mobbing na poslu, kakvi bakrači... Njemu je u vlastitom domu najgore i čudi me da ne svraća na posao svakodnevno i još da ne ostaje do kasno uvečer!