Jeste li zapazili da se slučaj Brezovica vratio u javnost? Vjerojatno
niste. Iskreno govoreći, ne bih ni ja zapazio, da mi nije pomogla
koincidencija. Ovih dana zatrebao mi je podatak iz nekih starih novina,
pa sam otišao u Sveučilišnu knjižnicu i naručio
uvezane komplete dnevnika i tjednika. A bile su to tiskovine
baš iz onoga vremena kad je slučaj Brezovica bio aktualan.
I, ostao sam šokiran. Jer taj su slučaj najavljivali pedalj
visoki naslovi, članci su se protezali preko nekoliko stranica, izjave
su davali i najugledniji ljudi i najveći stručnjaci, svatko je morao
zauzeti stav. Ukratko, izgledalo je kao da se radi o biti ili ne biti.
A danas? Danas cijela priča više nikoga ne zanima. Mi se,
naime, prema stvarima od javnog interesa ponašamo kao djeca
prema kolačima. Ako dijete pustite da jede kremšnita koliko
hoće, ono će se tako nabubati da će mu biti zlo, pa više
nikad u životu neće moći kremšnite ni pogledati. A tako je i
s nama: toliko smo se bavili tim slučajem Brezovica, toliko smo se oko
njega emocionalno angažirali, da nas on sad naprosto odbija.
Tako sam zaključio da se naš javni život zasniva na
zaboravu. Evo zašto: u današnjim novinama
naslovne su stranice jednako gromoglasne, jednako panične kao i one u
doba slučaja Brezovica, samo što su to sada neke sasvim
druge teme. Sad su najvažnija stvar na svijetu događaji u
Leksikografskom zavodu ili predizborne kadrovske križaljke. Između
onoga prije i ovoga danas nema nikakva kontinuiteta, teme dolaze i
prolaze, i sve je tek bezglavo vrludanje.
Jer, kod nas se pitanja ne rješavaju, nego se umjesto toga
otvaraju uvijek nova pitanja, dok se stara zaboravljaju. Ako se
povremeno i vrate, mi ih potisnemo u podsvijest, kao tu Brezovicu. Zato
i imamo toliko nerazriješenih dvojbi o osobama i zbivanjima,
zato imamo toliko gnjavaže s vlastitom poviješću. Kao da se
svakoga jutra iznova rađamo, nama ništa nije trajno, trajan
je samo intenzitet kojim se bavimo svagda novim problemima.
To je i razlog što ni sadašnjost ne znamo
procijeniti i njome ovladati. Kad bismo pamtili kako smo se prije dvije
godine pjenili oko neke dileme, i kako je ta dilema potom pala u
zaborav, uzimali bismo i nove događaje mirnije, sa sviješću
da će i njih vrijeme pomesti. Ali ne, mi se uvijek iznova strahovito
uzbudimo, pa vičemo, svađamo se, vrijeđamo, da bismo već sutra od svega
digli ruke i okrenuli histerizirati oko nečega drugog.
Tako me je pomalo prošla volja da čitam stare novine.
Pogotovo zato što sam u jednima od njih naišao i
na neki svoj tekst. Brzo sam okrenuo stranicu, da ne bih vidio kako je
i mene još nedavno opsjedalo nešto na
što sam do danas posve zaboravio.
GOST SURADNIK
Zaborav naš svagdašnji
