Vladimir Zagorec završena je priča. Govorio on ili ne u istrazi,
odlučio isplivati sam ili tonuti tako da za sobom povuče i druge,
postaje manje važno. Uzme li Petračev model obrane, mogao bi silno
uveseliti medije i odvjetnike otkrivajući nekog novog tko će postati
zvijezda crnih kronika, ali sve to na kraju postaje zamorna sapunica.
Naravno da je važno je li Zagorec uzeo famozne dragulje, posebno je
zanimljivo doznati tko mu ih je i zašto dao i gdje je taj novac
završio, bilo bi zanimljivo doznati kako geometar postaje jedan od
najbogatijih ljudi u Austriji i Hrvatskoj, ali to bi bilo zanimljivo
saznati za mnoge koji su vozili kamione, svirali tambure, dilali na
sitno ili puštali stranke na porti prije nego što ih je – kao Muju u
vicu – krenula karta.
Zagorca se sumnjiči za zloporabu položaja i ovlasti tešku pet milijuna
dolara te je nadati se da se pravosuđe neće osramotiti, kao u nekim
prijašnjim slučajevima, u pokušaju da mu to dokaže, ali priča o tajnim
računima s kojih su, kako se čini prema prvim naznakama, mnogi uzeli
financijski zalet za buduće bogatstvo, odvaja se činom Zagorčeva
izručenja od njega i postaje prava politička tema.
Opozicija zasad ne pokazuje da razumije o čemu je, zapravo, riječ i
koju bi korist mogli izvući iz oživljavanja priče iz devedesetih. Tajni
računi do kojih su, kako se može čuti, mogli doći razni javnosti
poznati i nepoznati, mogu se gledati i kao početak velikih afera koje
se nalaze u temeljima hrvatske države, mogu biti prepoznati i kao
početak veza između organiziranog kriminala i politike tog, ali i
sadašnjeg vremena, kao smrtonosna omča oko vrata Hrvatske jer je na
njima očito nastalo previše toga što je u konačnici Hrvatsku dovelo do
percepcije zemlje u kojoj vlada mafija, u kojoj se različitim vezama i
privilegijama dolazilo do neslućenih bogatstava preko noći, u kojoj se
političari prepoznaju kao zarobljenici kojekakvih nelegalnih i
nelegitimnih interesa od kojih i sami imaju koristi.
Tajni računi početak su mulja u koje je zaglibilo cijelo hrvatsko
društvo, zahvaljujući njima su se dogodile sumnjive privatizacije,
zahvaljujući njima se danas odvija neviđena trgovina zemljištem i
nekretninama u Hrvatskoj jer taj je novac trebalo oprati, trebalo je za
potomke osigurati čiste poslove i bogatstvo koje nitko neće moći
dovesti u pitanje.
Tajni su računi, u za Hrvatsku najteža vremena, služili kao
samoposluživanja u koja se dolazilo po novac, a razotkrije li se većina
imena, mnoge će se priče o bogatstvima i uspjesima pokazati u drugom
svjetlu, mnogi koji su mucali u svojim obrazloženjima kako su došli do
imovine bit će raskrinkani. Pa kad već opozicija o tome nema što reći,
možda će Sanader iskoristiti svoju šansu. Premijeru je i za domaću i za
međunarodnu javnost potrebna jaka priča, potreban mu je dokaz da je
njegov HDZ neki drugi HDZ, a ne onaj koji je muljao s tajnim računima i
pokrivao kojekakve sumnjive likove koji su na ratu željeli steći
bogatstvo.
I Sanader to zna. Ako u tajnim računima nema njega, njegovih ministara,
ljudi koji su mu bliski i koje je spreman zaštititi, a navodno nema,
mogao bi se lukavo odlučiti na igru puno veću od “Zatvorimo Zagorca”.
Ni do sada se nije ustručavao kada je trebalo presjeći veze čak i s
dojučerašnjim suradnicima i osloncima, zašto bi štitio one koji mu
ništa ne znače? Ostaviti sve na Zagorcu znači još jednom pobjeći od
istine, od stvarne hrvatske priče, od očekivanja javnosti da se konačno
zamrzne, a potom i oduzme nezakonito stečena imovina i podvuče crta pod
imidž zemlje nastale na prijevarama, pljački i korupciji. Sanader je u
stranci koja je to omogućila, prešuti li šansu koja mu se nudi, i
njegova će vlast biti samo obična sljednica prethodnih, a on isti kao i
oni prije njega.
MAGAREĆA KLUPA
Zagi je završio, Sanader počinje
