Pokretana jednom konjskom snagom, prije 124 godine Zagrebom su se provozala prva tramvajska kola.
Iznenađenje, oduševljenje, a i nevjerica tada su zavladale gradom, u kojem su svi željeli što prije isprobati vožnju u novoj "konjki".
Bez kočnica i klime
Danas se replika prvih tramvajskih kola može vidjeti u Tehničkom muzeju, a ovog su se vikenda Zagrepčani mogli provozati u nešto novijim verzijama tramvaja ZET-a, onima iz 1923. i 1940., da bi se obilježila 124. obljetnica organiziranog javnog prijevoza u gradu.
Karte za vožnju pokupili su danima prije i, iako su se svi veselili što će se provozati, najuzbuđeniji u društvu svakako su bili Nevenka Bišćan i Stanko Soldo, prva vozačica autobusa ZET-a te najstariji vozač tramvaja.
– Ma danas vam je to čista elegancija – zaključio je simpatični dvojac, uspoređujući stare s niskopodnim tramvajima. S drvenim stolcima, bez sustava hlađenja i grijanja, ali i bez dobrih kočnica, tako su nekad, otkrio je 83-godišnji Stanko Soldo, izgledali tramvaji.
– U vozačevoj kabini ljeti je znalo biti i 60 stupnjeva Celzijusa. Ali nije bilo teško ni meni ni putnicima, bila su to druga vremena – otkriva najstariji vozač tramvaja, koji je u mirovinu otišao 1992. godine, s napunjenih 40 godina radnog staža. U tramvaje se, priča, zaljubio kao 16-godišnjak, kad je iz svog sela u Hercegovini sa stricem išao u Sarajevo.
– Ja sam gledao te vozače, oni su bili kao gospoda. U kravatama, uredni, čisti, a još su se i besplatno vozili te za to dobivali plaću – govori Stanko Soldo, koji je tramvaj prvo vozio u Osijeku, a od 1963. u Zagrebu, kamo se doselio kako bi školovao djecu.
Da može ponovo, kaže, opet bi bio vozač tramvaja, iako uživa u mirovini.
Znala je da može
S druge strane, njegova kolegica, prva vozačica autobusa Nevenka Bišćan i danas se katkada popne u kamion i napravi poneku vožnju.
– Mi smo prijevoznička obitelj, a i prije nego što sam počela voziti autobus, vozila sam kamion.
Suprug me nagovorio da položim vozački za autobus – govori Nevenka Bišćan te dodaje kako joj je ustajanje u tri te preuzimanje smjene u četiri sata, a zatim briga za obitelj, kuću i vrt, bilo najdraže razdoblje života. Kako kaže, 1976., kada je počela voziti autobus, čudili su se i kolege i putnici, ali ona je znala što može i to je ispunila.
Mateja Šobak, u Zagrebu i Hrvatskoj se vozi i prevozi, a ne VOZA. Voza se u Srbiji i Bosni gdje se srpski govori. Zagebom se prevezao prvi tramway. ... a ovog su se vikenda Zagrepčani mogli provozati u nešt ..... PREVESTI !!! Hej, ne posrbljuj nas ... zašto ti ne učiš hrvatski kad si već tu, a ne da mi u čimo tvoj srpski.