Moj kvart

Asim Ugljen: Zauvijek ću biti dečko s Vrbana

06.01.2017.,Zagreb -  Asim Ugljen, glumac. Photo: Anto Magzan/PIXSELL
Anto Magzan/PIXSELL
10.01.2017.
u 11:00

Bio je pravi vragolan, a sa svojim je prijateljima izluđivao susjede - krali su im trešnje. Danas je najveći prijatelj ostao upravo s ljudima koje je upoznao kao klinac

Stanuje na Trešnjevci, ali pita li ga se iz kojeg je kvarta, kao iz topa odgovara – Vrbani! Najveći je mikrolokalpatriot, kaže za sebe glumac Asim Ugljen, dok sjedi u kafiću u svom kvartu i pozdravlja svakog tko je ušao. Znaju ga, ali objašnjavaju, ne s televizije, iako prate njegov rad u serijama i filmovima, već s vrbanskog igrališta i tribina.

Zvali su ih braćom Dalton

– Kad se kvart 1984. počeo graditi, kao jednogodišnjak s obitelji sam se doselio ovamo. Pet ulica imali su tad Vrbani i, bez obzira na to koliko je tko bio star, družili bismo se skupa jer smo se svi znali. Tako je otprilike i danas. Ljudi su odrasli, ali rijetko je tko zapravo otišao iz kvarta. I oni koji su otišli, vratili su se – objašnjava Asim Ugljen, najstariji od četvero braće u obitelji, koje su, kad su bili djeca, u kvartu zvali „braćom Dalton“. Do trećeg razreda u osnovnu školu išao je na Jarun jer je u njegovu kvartu jednostavno nije bilo. Na njenom današnjem mjestu, prisjeća se glumac, nalazio se pijesak na kojem je ekipa provodila većinu svojih dana. Dobro dijete nije bio, priznaje, ali kako kaže, nitko nije bio, pa bi dečki redovito susjedima krali voće, pa i povrće iz vrta.

– Bilo je to još vrijeme kad su Vrbani bili puni vrtova, a i voćki. Najdraže su nam bile trešnje – smije se glumac, kojeg se često moglo naći i na igralištu uz nogometnu ili košarkašku loptu, ali i uz pikule, igru za koju su imali čak i sezone. O glumi mali Asim tad nije ni razmišljao.

– Akademiju sam upisao tek nakon što me redatelj Goran Dević 2005. zvao u svoj dokumentarac. Rekli su mi da sam dobar, a i meni se činilo da bi se time baš mogao baviti pa sam u 22. godini i upisao fakultet – govori glumac, čiji su roditelji liječnici. On sam o medicini nikad nije ni razmišljao jer njome se jednostavno ne bi mogao baviti.

– Nisam ja za to da imam nečije zdravlje u rukama – smije se Ugljen pa dodaje da osmogodišnjem sinu i trogodišnjoj kćeri ne bi preporučio posao kojim se on bavi. Odluče li se za neku znanost, kaže, bit će najsretniji jer ovaj netipični glumac smatra kako njegov posao nije posebno društveno važan. Glumačkog uzora nema iako mu se sviđa rad Garyja Oldmana, a kod kolega najviše cijeni profesionalizam.

– Profesor na Akademiji rekao mi je da su pravi radnici oni koji na set dolaze prvi, odlaze zadnji i znaju svoj tekst bez greške. Toga se i držim – kaže glumac koji se na snimanjima najradije druži s tehničarima i starijim kolegama. Upravo glumci „starog kova“ oni su, govori Ugljen, koji su svom poslu i najpredaniji.

Tek s rijetkim kolegama druži se privatno, a i danas ostao je dobar s ekipom s Vrbana, s kojom najčešće provodi vrijeme u starom kvartu ili u svom stanu na Trešnjevci.

– Kad sam bio tinejdžer, izlazili smo na Jarun, sad smo uglavnom doma – kaže glumac koji je, govori, bio tipičan srednjoškolac. Nekad s dobrim, nekad s manje dobrim ocjenama, često buntovnik bez razloga, a ono što je volio tad, a voli i sad jesu knjige.

– Tijekom nastave svaki dan bih pročitao po tri – kaže Ugljen, koji stripovima i knjigama i sad ispunjava svoje slobodno vrijeme. Nema ga koliko bi htio, kaže, ali nastoji ga što bolje iskoristiti pa ga, osim uz štivo, provodi s djecom i suprugom Martom, koju ističe kao svoju ljubav, ali i najbolju prijateljicu.

– Kad sam upoznao nju, znao sam da ću je ženiti – iskren je glumac koji je sa suprugom deset godina. Glumica i lutkarica najveća mu je podrška, kaže, a i najbolja mama Dini i Lejli. Svojim klincima želio bi da mogu odrastati bezbrižno, baš poput njega, ali svjestan je činjenice da su se vremena promijenila.

“Trudim se biti dobar”

– Mi smo ostajali vani do kasno, a ako bi se i dogodila neka gužva, sami smo se pobrinuli i da se riješi. Danas nije tako, djeca su nekako mekanija i, iskreno, brinuo bih se da sami idu do vrtića ili škole kao što smo mi s Vrbana hodali na Jarun ili u Rudeš – kaže Asim Ugljen, koji smatra kako se tijekom godina u Zagrebu ništa nabolje nije promijenilo. Ne zato što se u gradu ništa ne radi, već zbog toga što je Zagreb nekad, govori glumac, bio mali grad, a upravo to ono je što se njemu sviđa. A bio mali ili velik, u koji god njegov dio dođe, fotografiranje i autograme ne može izbjeći.

– Ne smeta mi to. Ako takve sitnice mogu razveseliti nekoga, zašto ne. Uostalom, ja vjerujem u karmu pa se trudim biti dobar prema svima – objašnjava Ugljen koji u isto vrijeme radi i po nekoliko projekata. Nije mu problem jer je „štreber“ pa se lako prilagođava različitim setovima, jedino što mu tempo katkad bude naporan. Pita li ga se da odabere voli li više kazalište ili televiziju, ima spreman odgovor.

– Najviše od svega volim svoju slobodu, a u filmovima i serijama imam je više nego u kazalištu – iskren je Ugljen koji posebno voli raditi i sinkronizacije crtića.

Ključne riječi

Komentara 7

LI
liskovaca
15:26 10.01.2017.

njegovo pravo prezime je Ćumur!

Avatar Ironman0105
Ironman0105
03:03 11.01.2017.

Asim zagrebacki decko????

RO
Rocky15
15:17 10.01.2017.

ma hajde baš lijepo

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije