Izborili su se za izmjenu zakona da bi njihova zgrada dobila dizalo, spasili su svoj park od betonizacije, natjerali mjerodavne da postave semafor... Oni su obični ljudi koji, kad nisu na poslu ili s obitelji, čine sve da bi učinili svoj kvart boljim mjestom za život.
Jedna od njih je i Irena Babić koja, kaže, nakon 35 godina života u Španskom nije mogla dopustiti da joj naselje propada pred očima.
Poslao čak 206 dopisa
Svuda uokolo, objašnjava, niču zgrade, a škola i dalje radi u tri smjene, u vrtiću nema mjesta, djeca se nemaju gdje igrati. Uzela je stoga stvari u svoje ruke i pokrenula peticiju, a kad to nije urodilo plodom, u siječnju i ožujku okupila je tristotinjak svojih susjeda u mimohode kvartom sa zahtjevima da se proširi škola, sagrade novi vrtić i dom zdravlja te postavi semafor na opasnom raskrižju.
Video - Prosvjed u Španskom
– Shvatila sam da ljudi koji ulaze u mjesne odbore i gradske četvrti uopće ne predstavljaju svoje susjede, već samo svoje interese. Pokušajima da se razgovara nisu postigli ništa pa je to bila jedina preostala opcija – prisjeća se I. Babić, koja je, da bi okupila što više stanovnika Španskog, lijepila plakate na svaki stup i ulaze zgrada u kvartu. Prosvjed je urodio plodom jer je nekoliko tjedana nakon mimohoda na križanju Šoljanove i Ulice Hrvatskih branitelja osvanuo semafor.
– Bila je to jedna mala pobjeda koja me uvjerila da mali ljudi mogu učiniti nešto kad se slože – ističe I. Babić, koja najavljuje i nove prosvjede ako se stvari u Španskom ne počnu mijenjati.
A da “mali čovjek” može učiniti mnogo, dokazuje i Ivan Kresonja, umirovljenik koji je došao i do gradonačelnika Milana Bandića i do Vlade te isposlovao izmjenu Generalnog urbanističkog plana i Zakona o prostornom uređenju, a pritom poslao ni više ni manje nego 206 dopisa kako bi njegova šesterokatna zgrada u Ulici Zeleni dol na Srebrnjaku dobila dizalo. U zgradi, objašnjava, žive uglavnom umirovljenici i osobe s invaliditetom i prijeko im je bilo potrebno dizalo koje, unatoč tome što je bilo ucrtano u projektu, nikad nije ugrađeno.
– Po prirodi sam tvrdoglav i ne popuštam. Znao sam provesti cijele noći proučavajući zakone, pravilnike, dokumente. Ljudi bi vidjeli svjetlo iz mojeg stana u dva ujutro pa su me zvali da odem leći i odmorim se – smije se Kresonja, koji se sad svako jutro zadovoljan spušta dizalom sa šestog kata, na kojem živi.
Jednako su tvrdoglavi bili i Nevenka Trumbetaš Bakić i Igor Kramarić, koji su poveli cijelu Savicu u dugogodišnju borbu za očuvanje parka. Kad su 2013. čuli da će na jedinoj zelenoj površini u kvartu biti podignuta crkva, nastala je inicijativa “Čuvamo naš park” koja je u kratko vrijeme okupila više od sedam tisuća pristaša. Do gradnje crkve na kraju nije došlo, no samo tjedan dana nakon te odluke stigli su bageri i novi plan preuređenja parka. Grad je zelenilo, kažu, htio zamijeniti betonom i plastikom pa je borba 2017. godine krenula ispočetka.
Mali čovjek, velike pobjede
– Imam malog sina i htio sam mu pokazati da nije u redu stajati sa strane dok žele uništiti nešto što voliš. Svi smo željeli prestati biti pasivni promatrači i učiniti nešto za svoju zajednicu – objašnjava Kramarić motive za pokretanje inicijative.
Neki ljudi, pak, nastoje svoj kvart izmijeniti ispod radara i na male načine, a upravo to čini Irena Borovina iz Vrbana, koja je primijetila da njezino naselje ima više od 12.000 stanovnika, no nema tržnicu, kulturni centar, knjižnicu ili neko drugo mjesto u kojem bi se ljudi mogli okupljati i družiti. S još šest prijateljica osnovala je udrugu Vestigium, u koju 500 građana tjedno dolazi na druženje i razgovor, radionice šivanja ili satove joge, a jednom tjedno organizira se i ekoplac. U suradnji s lokalnim poljoprivrednicima subotom ljudi iz kvarta dolaze u Rudešku 142 da kupe voće i povrće iz ekološkog uzgoja.
– Dogodilo se to sasvim slučajno. Jednog je dana došla teta s jajima, tjedan poslije pojavio se striček sa sirom i malo pomalo stvorila se tradicija placa subotom – smije se i objašnjava što joj je bilo na umu kad je sve to pokrenula.
– Trebamo biti ljudi i povezani. Na male načine pokušavamo potaknuti društveni život i imam osjećaj da radom u ovoj udruzi činim nešto dobro – kaže I. Borovina.
Kad se realno pogledaju sastavi Mjesnih odbora, neminovno se dolazi do zaključka da tamo sjede ljudi koji se nisu najbolje snašli na tržištu rada i krpaju kućni proračun novcima od sjedarine. Ne žele da ih bilo tko bilo što pita, jer im se ništa neda i o ničem pojma nemaju, osim o zadržavanju političke opcije koja im puni kućnu kasicu-prasicu. Neki su vrlo vrijedni i radili bi to i bez novaca, ali je sustavn nakazno postavljen i ne cirkulira vertikala bez 206 Primjedbi, Prigovora, Uvjerenja, Odredbi, Uredbi, Zakona, Podzakonskih akata, .............. I zato smo prosječno najskuplji grad na svijetu, sa najvećim porezom i prirezom, koji se troši na papire i piskarala bez veze, bez ili sa vrlo malo realne realizacije.