Kad je pred četiri godine izbio prvi prosvjed protiv Horvatinčićeva projekta Cvjetni, jedan je umjetnik bez previše promišljanja angažirao snimatelja i – počeo snimati film. Strpljivo, i jednu i drugu stranu. Stotine sati trakavice Cvjetni sažete su danas u 50 minuta dokumentarnog filma, čija montaža ovih dana ulazi u finale, a koji potpisuje Željko Senečić, redatelj, scenarist, scenograf, ukratko svestran umjetnički um. Premijera Senečićeva filma planira se za rujan, dakako, na Cvjetnom trgu.
– Argumenti kojima se osporavala gradnja ponukali su me da počnem snimati. S jedne strane Horvatinčić kao protagonist, a s druge strane udruga Pravo na grad kao antagonist. S jedne strane strast da se nešto napravi, a s druge strane grčevit otpor – počeo je 78-godišnji Senečić.
“Svi šute, svi su sretni”
Taj je sukob, u kojem je, nastavlja Senečić, pobjednik bio neizvjestan, a zagrebačka je publika “po običaju gledala, čekala i šutjela”, bio film sam po sebi. Usporedbe radi, kad se obnavljao neboder na Trgu bana Jelačića te je prolaz za građane između ograde i tramvajske pruge bio širok tek 50-ak centimetara, nitko se nije pobunio.
– Svi šute, svi su sretni. Nema sukoba, nema ni teme. Tipična hrvatska apatija – kaže Senečić.
Bez oklijevanja je utvrdio kako nije bio protiv namjera Hoto grupe, prvenstveno jer je u gradu priželjkivao nešto novo.
O argumentima prosvjednika – važnost pješačke zone u Varšavskoj, značaju Preradovićevog i Cvjetnog trga i navodne rodne kuće Vidrića – utvrdio je da su bili – lažni.
– S jedne strane argumenti prosvjednika bili su i potpuno nerazumljivi, što se pokazalo nakon dovršenja Cvjetnog – zaključuje Senečić. Naime, kako tvrdi, dvije stare kuće koje su bile za rušenje, od kojih se za jednu tvrdilo da je Vidrićeva, imale su “maglovitu i sumnjivu vrijednost”.
– One su bile u planu za rušenje neposredno prije Prvog svjetskog rata, dakle prije 100 godina, kad je na tom mjestu planirana gradnja robne kuće Drucker. To se nije bilo dogodilo jer je počeo rat – objašnjava Senečić te tvrdi još nešto:
– Na toj je kući trebala stajati ploča da je u njoj živio veliki pisac Krleža, a ne osrednji pisac Vidrić.
Senečić se ne slaže ni da je sam Cvjetni trg kultno mjesto, kao ni da je ostavilo traga u kulturološkoj povijesti. Dodaje i kako na trgu nema izuzetno relevantnog umjetničkog ili arhitektonskog djela, ali je zato novi prolaz Cvjetni postao svojevrsni trend.
Parobrod vs. kruzer
– Za to su podjednako zaslužni udruga Pravo na grad, Podrecca i Horvatinčić – primjećuje Senečić.
Svoju pak osobnu ideju filma opisuje kao luku u kojoj je u početku filma privezan stari parobrod iz doba Austro-Ugarske Monarhije.
– Boja mu je otpala, paluba oštećena, nema putnika ni posade, kroz otvor puše vjetar, a građani na palubu odlažu smeće. Na kraju filma u luci je novi, veliki kruzer. S posadom i putnicima. To je ideja moga filma. Danas se više ne govori ni o Horvatinčiću ni o udruzi Pravo na grad. Kao i na filmu , glavnu je ulogu preuzeo projekt – sažeo je redatelj.
i meni ideju na živce---- jako su se rano setili protestirat ak su za nekaj ___ bi več sad trebali tražit zaštitu badelove punionice i stare uprave, blizu kvatrića___ to je bar lepše od onog odurnog starog cvetnog i onog dijela varšavske____ i to bii svakak trebalo sačuvat od očiglednog svakodnevnog urušavanja al ne ____ nisu zainteresirani ___ još ___ dok ne počne gradnja nekog novog centra