Nema se tamo što za vidjeti. A opet od tamo se vidi sve što se mora vidjeti...
"Dame i gospodo, Zagreb u njegovom punom sjaju", kažem naglas povlačeći rukom po tjemenu moga grada. Oko mene nikoga. Što li je gore?
Sam ili u pratnji krenuti prema vrhu? Pratnja je, ne lažimo si teret koji kvari tišinu...A tvoje "ja" najteža naprtnjača koju možeš ponijeti..
"Ja" se, bezobrazno na tome mjestu izvlači iz samoga "tebe" nadrastajući tvoju tjelesnu visinu i širinu podsjećajući na ono najbolje, istovremeno najgore iz tebe!
Pa mane i vrline stanu izjedati kožu do njezina novog sjaja. Pusti da prođe. Ne grči lice, otvori oči...Pogledaj!
Snijeg ti je pod nogama. Bjelina se objesila po granama i travkama. Ne srami se...Otvori oči! Nije više bijelo? Nema veze...
Ovdje se, nisam ti to s početka priče željela otkriti, mijenjaju samo najljepše boje.
Zelena, žuta, plava, ljubičasta...i ljubičasta kao odsjaj moga grada.
Nisu to nikakve boje, do onih koje nosiš u sebi. Najljepše iz tebe i najbolje za pokloniti.
Ponesi samo to i potrči prema gradu.
A na Sljeme se vrati svaki put kad se vraćaš po sebe. Sljeme ionako neće nikud. Tu je da te podsjeti koliko si velik.
"Dame i gospodo Zagreb u njegovom punom sjaju" kažem naglas povlačeći rukom po tjemenu grada. Oko mene su svi!
>> Na Gornjem gradu vlada klaustrofobija ljubavi? Ne, već oholost i cinizam..
Jos da nema Bandica