Uredno izglačana bijela košulja. Suknja do koljena. Odjevnu kombinaciju kupljenu prema točno određenim pravilima Ljubica Marinčić nabavila je isključivo za ovu prigodu. Danas će, zajedno s nešto starijom kolegicom Dorom Cesarec, u staroj gradskoj vijećnici primiti "Nagradu Luka Ritz – Nasilje nije hrabrost".
Za priznanje koje se dodjeljuje učenicima od petog do osmog razreda osnovnih škola te srednjoškolcima za afirmaciju ljudskih prava, izrazitu toleranciju i promicanje mira, slobode i jednakosti među svojim vršnjacima, ove su učenice doznale – iz novina. A kad su zaredali pozivi, čestitare su uvjeravali da nisu ništa osvojile. No, morale su se dobro potruditi da bi se istakle među mnogim prijavljenima za nagradu koja nosi naziv tragično preminulog, brutalno pretučenog Luke Ritza.
Kupimo što je potrebno
Dok govore o svom volonterskom i humanitarnom angažmanu, čine to posve ležerno. Kao da je riječ o sasvim normalnoj aktivnosti tinejdžerica. No, svjesne su da većina njihovih vršnjaka, a i onih starijih, na volontiranje ne gledaju dobrohotno.
– Mnogi naši vršnjaci nemaju povjerenje u humanitarne akcijama koje organiziramo. Kad se skuplja za određeni cilj, govore kako ne znaju gdje će završiti njihov novac. Zato radije za to što skupimo kupimo ono što je potrebno i doniramo – kaže Ljubica Marinčić, koja je akcije organizirala u sklopu OŠ Grigora Viteza, koju je završila lani. Najviše ih je bilo za djecu s posebnim potrebama i teškoćama u razvoju.
– Uglavnom su takve akcije bile anonimne jer oni za koje skupljamo ne žele da za to svi znaju. Ali kad kasnije vidim da učenica, primjerice, ne hoda u podrapanoj odjeći, već u mojoj majici ili hlačama koje više ne nosim, ljepše se osjećam – ističe Ljubica, sada učenica prvoga razreda Škole za klasični balet. Najemocionalniji je dio, dodaje, uručivanje donacija. Najčešće roditelji puste pokoju suzu. No, osim za svoje kolege, aktivna je bila i u prikupljanju pomoći za poplavljene, a zajedno s učenicima svoje bivše škole organizirala je prodaju stvari kojih su se učenici odrekli za edukaciju djece iz Tanzanije.
Uvijek ću naći vremena
– Većina naših vršnjaka nije ni svjesna koliko dobro žive. Počneš cijeniti ono što imaš kad vidiš da neki nemaju gdje pisati zadaću ili spavaju na starim madracima – govori Dora Cesarec, koja pohađa treći razred Prirodoslovne škole Vladimira Preloga. Kao predsjednica Volonterskog kluba škole organizirala je dobrotvorni sajam za članove udruge Korablja s mentalnim i fizičkim poteškoćama u razvoju, turnir u beli u Domu za starije i nemoćne Peščenica, božićne poklone svake godine odnesu i štićenicima Kuće ljubavi Savica Šanci...
– Ondje su uglavnom ljudi odbačeni od društva, mlade trudnice koje su ostale same... Obično odemo nekoliko tjedana prije Božića, pa ostanemo i na druženju. Štićenicima najviše znači upravo taj kontakt i ljudski dodir – ističe Dora Cesarec.
Sljedeću akciju organizirat će za tek rođenu djecu sa srčanim poteškoćama. A Ljubica će se uoči Božića uputiti u svoju osnovnu školu te opet skupljati donacije za njihove učenike. Otkad je krenula u srednju školu, organizacija vremena za volontiranje postala je zahtjevnija s obzirom na to da je na nastavi od 8 ujutro do 19 sati. No vremena za volontiranje naći će barem – vikendom. *
Bravo cure i čestitke! Dobro je imati i dobre, pozitivne vijesti.