Kada je u nedjelju 22. ožujka “grunuo” ranojutarnji potres u Zagrebu i trgnuo me iz sna, bio sam u šoku. Imao sam osjećaj da će mi iskočiti srce, nisam znao, da li je pala bomba, da li je potres ili nešto treće. Ukočen sam iz kreveta gledao kako se cijeli stan trese i huči poput rasklimanog autobusa koji juri makadamskim putem. Zidovi su se pomicali, padale su čaše, tanjuri, boce, slike, knjige... A zatim je odjednom sve prestalo i nastupila gromoglasna tišina. Kada sam se donekle pribrao, izašao sam na terasu s koje se vidi pola grada i imao sam što za vidjeti. Sa svih je strana odzvanjao zvuk sirena ambulantnih kola, a s desne sam strane ugledao katedralu čiji se južni toranj nekim čudom odlomio. Nisam mogao vjerovati svojim očima.
Tek kasno popodne, nakon što sam pokupio sav krš i lom u stanu, odlučio sam izaći i odšetati do centra grada. Ulice su tada već bile koliko-toliko očišćene od cigli, crijepova i ostale šute otpale sa oštećenih zgrada. Ljudi koji su ujutro bili izašli na ulice, tada su se već bili povukli nazad u stanove, a ulice su bile sablasno prazne. Krenuo sam najprije prema Trgu Bana Jelčića, no on je bio zatvoren za građane pošto se tamo nalazila teška vojna mehanizacija koja je čistila ulice i skidala opasne, oštećene dijelove fasada. Oko većine kuća u Jurišićevoj bile su postavljenjene trake koje su priječile pristup zbog opasnosti od pada crijepova sa visine. Otišao sam, zatim, pogledati katedralu izbliza. Penjući se Bakačevom ulicom, primijetio sam grupu od tridesetak ljudi koja je također išla prema katedrali.
Pogledavši bolje, shvatio sam da se radi o Zoranu Milanoviću i Andreju Plenkoviću koji su u pratnji zaštitara, i vjerojatno nekih ministara, također krenuli vidjeti što se dogodilo sa slomljenim tornjem. Slučajno sam čuo da je netko kazao kako se slomljeni vrh pao u blizinu soba u kojima je boravio kardinal Bozanić. Možda i u tome ima neke simbolike?!
Društvance je, zatim, krenulo su prema Dolcu, a ja prema kući jer sam tada već postao umoran od sablasnih prizora kakvih u Zagrebu nisam vidio ni za vrijeme Domovinskog rata.
Sutradan sam ponovo krenuo u centar s namjerom da napravim još fotografija ranjenog grada. Već u Vlaškoj, zatekla me nesnosna tišina, gotovo muk, u postapokaliptičnom gradu, koji inače, u to doba dana, tutnja od živosti. Rijetki prolaznici s maskama i kapuljačama na glavi ličili su na nekakve zombije. Ti zakamuflirani ljudi međusobno su se zaobilazili u širokom luku. Zbog korone, naravno. Obzirom da je Trg u ponedjeljak bio otvoren, odlučio sam fotografirati golubove ispod sata, obzirom da ljudi ionako nije bilo. Pozirali su mi poput manekena, a kada sam ispružio ruku da napravim selfie, iznenada su uzletjeli i počeli mi slijetati po rukama i glavi. Vjerojatno su “pomislili” da ću im baciti mrvice kruha.
Trgnuo sam se od te horor scene nalik onoj iz Hitchcockovih “Ptica”. U tom sam trenu iznad glave primijetio vranu koja stoji na smjerokazu pored sata, a koji pokazuje udaljenost pojedinih muzeja. Muzeja koji su svi od reda oštećeni u ovom potresu. Inače vrane, kojih je inače prepuna Šalata, nikada ranije nisam primijetio na Trgu. Pa i to je na neki način simbolično!
Krenuo sam zatim Ilicom, preko Cvjetnog trga i Gundulićeve do Muzeja za umjetnost i obrt, koji je teško oštećen, iako tako ne izgleda s ulične strane. Uostalom, ni većina ostalih oštećenih bolnica, muzeja, škola, sudova, stambenih i drugih zgrada izvana ne izgleda jako oštečeno. Ali iznutra, situacija je bitno drugačija. Na večini zgrada srušili su se dimljaci i zabati, koji su porušili krovove, pa i međukatne konstrukcije. Nastavio sam Savskoom, pa Vodnikovom preko Zrinjevca, do Gornjeg grada i snimao prizore koje vidite. Nisam ni primjetio da sam proveo tri sata u “šetnji” tijekom koje nisam uopće osjetio umor. Tužne, a istovremeno fascinantne scene vukle su me naprijed. Imao sam osjećaj da, iako hodam mojim, tako poznatim gradom, istovremenom koračam potpuno nepoznatim ulicama i trgovima. A kad mi se napunila memorija mobitela, shvatio sam da se trebam vratiti kući.
A ostalo je još tako puno toga za fotografirati. Zaspao sam istog trena, kao kad bih nakon par sati lutanja i fotografiranja prizora u Kalkuti i New Delhiju, došao u hotel i “onesvjetio” se od umora. Atmosfera u Zagrebu, ovih je dana, šokantna poput atmosfere u tim indijskim gradovima gdje sam preskako gubavce na cesti i ježio se od bijede na koju sam nailazio na svakom koraku. Potres i strah od tzv korone, zaista su ubitačna kombinacija, gotovo kao bijeda i guba u Indiji.
prava apokalipta golubovi na trgu,jako cudno,takve kao tebe treba zatvoriti da ne ne donosi strah ljudima u ovoj situaciji.