Dok su kazališnim, televizijskim i filmskim glumcima među najvažnijim alatima glas i pokret, onima u životinjskom svijetu ključna je sposobnost mimikrije. Tako, primjerice, neke neotrovne vrste zmija poput mliječne i gabonske ljutice prilagodbom boja imitiraju svoje otrovne "sestre" kako bi se zaštitile. A neke se životinje, kako bi se prehranile, stapaju s okolinom, primjerice papagajska kornjača.
Još kad ih prekriju alge...
– Mimikrija je zaštitna prilagodba životinja koje su postale manje primjetne time što su bojom i izgledom svojega tijela nalik na neke predmete, biljke ili druge životinje iz svojega prirodnog okoliša. Aposemantička ili upozoravajuća obojenost prilagodba je organizma koji želi poručiti grabežljivcima koji ga okružuju da je otrovan i opasan po život – ističe Marija Starčević, edukatorica u zagrebačkom Zoološkom vrtu.
Najbolji je primjer mimikrije, dodaje, mliječna zmija koja izgledom imitira istočnu koraljnu. Njezine su ljuskice žute, crne i tamnije crvene boje, a u mliječne zmije su bijele, crne i nešto svjetlije nijanse crvene. Karakteristična je za područje Sjeverne i Srednje Amerike, gdje nastanjuje tropske, kišne i listopadne šume, pustinje i polupustinje te neka otvorena staništa. Može narasti i do metar i 80 centimetara, u prirodi se hrani beskralježnjacima, vodozemcima, malim glodavcima i drugim zmijama, a miševi su joj na jelovniku u ZOO-u, gdje može poživjeti i više od dva desetljeća.
Gabonska ljutica vrsna je u kamuflaži, zbog čega je u prirodi i odlična predatorica. A njezina neobična obojenost, odnosno kombinacija svijetlosmeđeg i crnog geometrijskog uzorka, osim što joj smanjuje stvarnu veličinu tijela, ima još jednu prednost.
– Struktura ljuskica smeđih i crnih uzoraka znatno se razlikuje. Smeđe su manje šiljaste od crnih, a kombinacija takvih ljuskica zmiji daje sposobnost kamuflaže jer se na tlu afričke kišne šume u kojoj ova vrsta obitava u prirodi igrom svjetla i sjene stvara sličan uzorak. Gabonskoj ljutici to predstavlja veliku prednost jer će plijenu biti nemoguće uočiti je tijekom lova – dodaje M. Starčević.
Kao i mliječna zmija, u ZOO-u se ljutica hrani miševima, ali i štakorima, a u prirodi ponekad jede i manje antilope. Mogu narasti i više od dva metra, težiti do deset kilograma, a najopasnija je u mladim danima jer ne zna kontrolirati količinu otrova pa ispušta sav koji ima.
U slične uloge, u njezinu slučaju imitacijom vodenog dna, voli uskočiti i najveća slatkovodna kornjača na svijetu. Papagajska kornjača pripada razredu reptila, može narasti do 80 centimetara i težiti više od 100 kilograma, a na oklopu ima tri reda šiljastih izbočina koje se protežu od glave do repa. Izgledom podsjećaju na kamen, što im služi za stapanje s okolišem jer su većinu vremena pod vodom. Tako mogu provesti i do 50 minuta, a izlaze samo kako bi udahnule zrak.
Žive u područjima s puno podvodnog bilja i drva ili uz dabrove nastambe, a toliko su nepokretne da im tijelo često prekriju alge, čime ih dodatno kamufliraju i kornjače postaju gotovo nevidljive ribama. Love tako da drže usta otvorenima, a ribe ulaze i nesvjesne da su postale plijen. A osim ribama, u ZOO-u se hrane i mesnim delicijama, a mogu poživjeti i do sedam desetljeća.
Vole noćni život
S okolinom se vole stapati i paličnjaci kojih u zagrebačkom ZOO-u čuvaju nekoliko vrsta, ali za razliku od gabonske ljutice i papagajske kornjače, oni svoju sposobnost kamuflaže koriste kako bi se zaštitili. Među njima su i vijetnamski paličnjaci koji mogu biti smeđi ili zeleni, tijelo im je dugo i mršavo s tri para nogu i dva manja ticala na glavi. Prednje dvije noge koriste za opip te njima dodiruju stvari u okolišu ili traže hranu, a često se nalaze spojene uz glavu pa izgledom podsjećaju na grančicu, na kojima u većini slučajeva i obitavaju. Kako bi se dodatno zaštitili, većinom se hrane samo noću, a tijekom dana su potpuno nepomični. Ako i naiđu na predatora, ispružit će prednje noge ispred glave i ostati potpuno nepomični na grani na kojoj stoje. A ako im se noga u takvoj akciji ošteti ili otpadne, regenerirat će je.
U ZOO-u se mogu vidjeti i listasti paličnjaci, specifični po tome što vrstu čine isključivo ženke koje se dijele partenogenezom, odnosno oblikom razmnožavanja prilikom kojeg se nova jedinka razvija iz neoplođene jajne stanice. Jako su veliki i široki, a na nogama imaju dodatne nastavke kako bi cijelo tijelo izgledalo kao list. Zelene su boje s manjim smeđim mrljama koje dodatno podsjećaju na pravi list u okolišu. Tijekom dana, kao i njihovi vijetnamski srodnici, ostaju mirni, a hrane se i kreću tijekom noći.
– Sposobnost kamuflaže usavršile su i brojne vrste ptica, i to prilagodbom boje i uzoraka na perju te ljuskama jaja. Među njima je i ara, koju u ZOO-u imamo vrste ararauna, odnosno plavo-žutu. One u prirodi gnijezda rade u šupljinama drveća u višim predjelima gdje ih kamufliraju u gustim granama prašume, a njihovi predatori su većinom majmuni, tukani, zmije i ostali veliki sisavci – govori M. Starčević.
U prirodi are nastanjuju tropske i suptropske šume, a njihovo se šarenilo izvrsno stapa s okolinom pa je kamuflaža još uspješnija. Obojenost im pomaže u i komunikaciji te služi kao pokazatelj starosti, društvenog statusa i snage jedinke.
