Bilo je to 1954. godine, krize su drmale tadašnju državu, a u malenoj tvornici Sljeme na istoku metropole rodio se istoimeni hrvački klub. Vježbalo se na početku u Viteškoj sali tvornice u Sesvetama pa godinu dana kasnije u prostoru gdje su u ono vrijeme uvjeti bili puno bolji, u dvorani hotela za samce.
– Trenirali smo u jednoj sobi dimenzija pet puta pet, a na podu se nalazila strunjača. Pripremali smo se za prvenstva, a nismo imali ni trenera. Sami smo vježbali i ovisili o vlastitim financijskim mogućnostima, no ljubav prema hrvanju bila je veća – prisjeća se Pejo Zirdum, proslavljeni hrvač sesvetskog kluba i nekadašnji reprezentativac Jugoslavije.
Prvi olimpijac četvrti
Počeci su bili izazovni, no inat pomiješan s redom, radom i disciplinom klub su uskoro doveli i do prvoligaškog statusa i medalja te ga svrstali i u sam vrh hrvanja u bivšoj državi. Uslijedili su i problemi koji su ga nakratko poljuljali, no baš kao u borbama, nisu posustali. U međuvremenu su otvorili prvu školu hrvanja, povećali broj aktivnih članova, uspostavili mostove međunarodne suradnje, ali i promijenili ime u Hrvački klub Sesvete. I danas, poručuje predsjednik Miše Kutleša, ponosno djeluje pod tim nazivom, a ove godine slavi 70. obljetnicu postojanja, i to uz titulu jednog od najuspješnijih hrvačkih klubova u Hrvatskoj.
VEZANI ČLANCI:
Točan broj trofeja, medalja i priznanja koji se čuvaju u bogatoj riznici Hrvačkog kuba Sesvete, priznaje Kutleša, ne zna. Strah ga je i početi bilježiti jer ne želi nikoga izostaviti, a i popis bi, dodaje, išao unedogled. I sami smo se uvjerili da je to doista težak zadatak jer na policama u klubu stoji pozamašan broj nagrada. A da će ih biti još, obećavaju nam i seniori koje smo zatekli na treningu, kao i Ivan Huklek, koji nosi titulu prvog sesvetskog olimpijca. Branio je hrvatske boje u Tokiju 2020. godine te osvojio peto mjesto s dvije pobjede i dva poraza, a jedan je od dvojice hrvača koji se mogu pohvaliti takvim rezultatom na Olimpijskim igrama, i to od osamostaljenja Hrvatske.
– Kao i svakom sportašu, cilj su mi bile Olimpijske igre. To sam ostvario, a još lovim medalju – poručuje Huklek, koji je i dalje aktivan hrvač, a njegova je fotografija i na zidu dvorane u kojoj se održavaju treninzi. U uzorima je vidio inspiraciju da uspije, a sada se njegovom putu dive mlađe kolege. Među njima je i Tin Turković, simpatični srednjoškolac koji je već deset puta bio državni prvak. Uzor mu je upravo Huklek, a sretan je i što ima priliku trenirati s nekim poput Ivana, na koga se može ugledati. Bavi se “jednim od najtežih sportova”, kaže, a ponosan je i na to što je uspio doći do reprezentacije. No i to je bio trnovit put.
Svakodnevno je trenirao, učio tehnike rušenja i bacanja, razne zahvate..., a tijekom borbe, osim snage, jako dobro mora koristiti i glavu. Vrlo je važno snaći se pa u žaru borbe, primjerice, iskoristiti ruku protivnika kao polugu kako bi ga prisilio na predaju. A da se takve vještine ne stječu preko noći, potvrđuje nam i Slavko Benčec, bivši hrvač sesvetskog kluba. Na mjesto trenera stigao je 2011. godine, a onda cijelo desetljeće održavao klub najuspješnijim u zemlji, i to u svim uzrastima. Usto je tri godine, 2014., 2016. i 2017., bio proglašen najboljim trenerom u Hrvatskoj.
– Ponosan sam na sve. Puno je tu odricanja, posebne prehrane, kondicijskog i tehničkog treninga... Još na faksu naučio sam da hrvač mora imati snagu dizača utega, izdržljivost atletičara i biti mentalno jak kao igrač šaha, a kasnije se to pokazalo i u praksi – govori Benčec.
Škola za djevojčice
Hrvački klub Sesvete danas djeluje u novoobnovljenom prostoru u Bistričkoj ulici, a broji oko 400 članova, od najmlađih do veterana. I neki sedamdesetogodišnjaci, otkriva nam Kutleša, znaju svratiti na druženje i čašicu razgovora te lakši trening. – To je ovaj naš sesvetski mentalitet i ljubav prema hrvanju. Jako smo ponosni na sve što smo postigli – kaže predsjednik.
Članove trenira sedam trenera i jedna trenerica, koja podučava u školi hrvanja za djevojčice, a u klubu se nadaju i da će uskoro u svojim redovima imati i uspješne hrvačice. – Razvijamo ovdje brojne vrijednosti, zajedništvo, prijateljstvo, povjerenje... I ja sam u klubu od četvrtog razreda osnovne škole, a sada sam već u penziji. Davno sam se, dakle, priključio, redovno trenirao, a hrvao bih i duže da sam mogao. Ljudi moje generacije i dalje ima, još dolaze ovamo – zaključuje Pejo Zirdum. I dolazit će dok god budu mogli, a svima njima, starijima i mlađima, vrata kluba uvijek su otvorena.
Bravo momci. Hrvanje je najbolji sport. Covjek protiv covjeka...nema mu tko pomoci.