Nema više Željka Kovačića. Ta se vijest u srijedu ujutro pronijela Samoborom i njegovom okolicom poput munje i u nevjerici ostavila sve one koji su poznavali samoborskog pročelnika za komunalne i građevinske poslove. A poznavali su ga gotovo svi. I Željko je poznavao sve. Znao je, zapravo, svaku rupu na cesti, povijest i prapovijest svakog komunalnog problema, a sve zavrzlame rješavao je kratkim potezom ruke - riješit ćemo to! I rješavalo se. Kad god bi kome zapelo, kad god bi kome nešto trebalo, Kovačića se vuklo za rukav i rješavalo se. Nije trebao kopati po papirima, odlukama i rješenjima poglavarstva ili svoga ureda, nego bi iz glave sipao podatke o samoborskim komunalijama. Jednostavan i otvoren, odrešit i ponekad oštar, nije se libio u raspravu ući i nasred ulice ako bi ga netko od Samoboraca zaustavio, žaleći se da mu nije asfaltirano ovo ili ono, da je voda otrgnula komad ceste, da ne svijetli ulična lampa... Sve su to nekome "s visoka" mizerni problemi, ali za stanovnike veliki kao kuća, što je Željko Kovačić jako dobro znao i - rješavao odmah.
Znale su to i političke vlasti, koje su se ponekad u Samoboru mijenjale češće nego čarape u zimske dane, pa Željka Kovačića nikada nisu dirale na njegovu mjestu. Svi su bili zamjenjivi i promjenjivi, ali Kovačić nije. On je stekao status svojevrsne institucije, pa su to i vlasti, ma koliko nadobudne bile kada bi se uspele nakon izbora na pobjednički tron, znale poštivati. Zato je njegova iznenadna smrt odjeknula poput bombe u ove predbožićne dane samoborskim ulicama. Pogotovo jer je Željko u duši bio veseljak i u druženjima s njim često se nije nazirao kraj. No, da mu je sada sve čuti što se o njemu nakon ove tužne vijesti priča, sigurno bi rukom presjekao zrak i rekao: "Bumo riješili". Kao da se radi zakrpi na cesti ili razbijenoj žarulji na kandelabru, a ne tankoj crti koja ga je, baš kao i sve nas, dijelila između života i smrti. I nikad se ne zna kada ćemo je prijeći.
Neka Ti je lahka Hrvatska zemljica! Jedini si bil čovek u našem Gradu.