Nema ničega što bolje od pjesme može spojiti ljude u nevolji i uliti im nadu. Nedavni potres u Zagrebu nije oživio sjećanje na pjesmu “Zagrebačkim ulicama” jer ona nikada iz sjećanja nije ni nestala. No, sada je ona, gotovo 40 godina nakon što ju je publika prvi put čula, dio Zagreba, njegov sinonim, jer poznati glazbeni producent Ante Gelo upravo je tu pjesmu odabrao za “feel good song” nakon potresa u doba koronavirusa.
‘Krivac’ za pjesmu je Boris Ciglenečki
Nazvali smo njezina autora Jadranka Črnka, poznatog zagrebačkog odvjetnika, i prisjetio se kako je pjesma nastala:
– Pjesma je nastala 80-ih, a ‘krivac’ je moj prijatelj glazbenik Boris Ciglenečki koji je imao ideju da se napravi večer zagrebačkih pjesama u sklopu Zagrebačkog festivala. On mi je rekao da napišem pjesmu i ona je izvedena na prvoj od tih zagrebačkih večeri. A obično su prve stvari i najbolje. Sve je tu moje, sam-svoj-majstor-pjesma, osim aranžmana koji je napisao pokojni Krešimir Oblak – ističe kantautor i odvjetnik. Nije ga, kaže, iznenadilo što je baš ta pjesma pomogla purgerima da se izvuku iz depresije izazvane potresom i virusom.
– Bio sam iznenađen prije desetak godina kada me grupa Corto tražila da snimi tu pjesmu. Pitao sam zašto, iako sam znao sretati svoje stihove kao grafite na fasadama, a dečki su odgovorili da je izvode na plesnjacima jer je mladi jako vole. Pa sam onda vidio da je puštaju na Dinamovu stadionu, da je pjevaju i navijači. Do tada nisam znao da je pjesma duboko ušla u pore stanovnika Zagreba. Baš mi je jedna moja stranka iz Novog Zagreba rekla da si doma puštaju tu pjesmu, da se opuste baš uz nju. To me razveselilo. Znao sam da pjesma već dugo živi u srcima Zagrepčana. Jako mi je drago što je Ante Gelo to pokrenuo, i odlično napravio, jer je sve ispalo spontano, toplo... Čini se da daje poticaj ljudima u ovim trenucima u kojima svima treba dodatne snage – govori Črnko i priznaje da, kada je pjesmu napisao, nije ni pomislio da će toliko trajati.
– Nisam očekivao da će pjesma postati tako popularna i toliko se održati. Budimo iskreni, čovjek koji radi, osim ako nije toliko prepotentan pa misli da je sve što radi genijalno, nema pravi odnos prema svom djelu. Jednostavno sam napisao pjesmu o tome kako sam ja osjećao grad. Tada me netko pitao, u nekom radijskom intervjuu, volim li Zagreb. Kada sam rekao “ne”, voditelj me čudno pogledao. Objasnio sam mu da nemam taj osjećaj volim li Zagreb ili ne, nego da ja jednostavno za Zagreb živim. Pjesma je nastala kao dio mene i dio grada. Taj je grad dio mene, a ja sam dio njega. Jako mi je drago da je, kako sam poslije shvatio, pjesma ušla među ljude. To je jedino bitno – kaže Črnko, za kojeg se ne sjećamo kada smo ga zadnji put vidjeli za mikrofonom.
– Ne nastupam već dugo jer moj današnji posao, advokatura, nije kompatibilan s pjevanjem. Ovdje, naime, uvijek nekome stanete na žulj, a kada nastupate, vi ste zabavljač, pa ima onih koji misle da se svakako mogu ponašati. A i godinama sam nastupao na Zagrebačkom festivalu, pisao za televiziju u nekim emisijama dok su Zabavni program HTV-a vodili Vinko Grgin i Ksenija Urličić. No, više od 20 godina nisam javno nastupio. Niti mi to nedostaje. Više volim napisati pjesmu. Sada kada je krenulo sa “Zagrebačkim ulicama”, palo mi je na pamet da napišem i pjesmu “Ostani doma”. Poslao sam je, svidjelo im se i to je to. Uz to, nikada nisam pisao za nekoga drugog. Ja sam kantautor. Samo smo jednom Zrinko Tutić i ja – on glazbu, ja tekst – napravili pjesmu za Kseniju Erker – prisjeća se Črnko. Čini se da je mogao napraviti veliku glazbenu karijeru, no odlučio se za odvjetničku karijeru.
– Oduvijek sam se želio baviti pravom, još od gimnazije, i postati odvjetnik. Glazba je došla spontano, još u srednjoj školi, ali nikada mi nije bila želja da mi glazba postane profesija. Volim pisati pjesme, volim stvarati, ali bilo bi mi jako dosadno živjeti cijeli život od pje- vanja istih pjesama. Uz to, mi smo mala zemlja, ne može se od toga živjeti. Da sam slučajno napisao “Newyorškim ulicama” možda bih od te pjesme živio cijeli život – kroz smijeh komentira autor popularne zagrebačke pjesme, koja danas živi svoj drugi život. Pitali smo ga i mi što je za njega Zagreb, zašto ga treba voljeti?
– Rođen sam ovdje. No, za mene Zagreb nije metropola. Volim povijest i Zagreb je za mene jedno dugačko, korijensko trajanje na ovim prostorima, ono koje prihvaća sve što dođe dobronamjerno, drži se svoga. Bio je Zagreb svojedobno i kraljevski grad, proživio je mnoge nesreće. Znao sam se našaliti pa reći da treba uzeti pravila iz, recimo, 1423. godine, pa bi mnogi vidjeli kako Zagreb treba živjeti: “nemoj ovdje bacati smeće, prvo ribu mogu kupiti građani, pa onda prekupci...” Zagreb uvijek doživljavam kao trajanje, ono kroz koje prolaze različite vojske, vlast, sve i svašta, ali trajanje u kojem je grad uvijek ostajao svoj. Zagreb je stjecište hrvatskog duha, jer ljudi koji su dolazili u njega gledali su grad kao nešto u čemu se ogleda hrvatski duh. To ne znači da je njegov duh bolji od splitskog, dubrovačkog... Jednostavno, splet okolnosti htio je da Zagreb postane metropola. A sve metropole svijeta, počevši od Beča do Londona, uvijek su žrtve vlastitih zemalja, pogotovo ako su zemlje male. Znam da će se Zagreb mijenjati, dolazit će neki drugi ljudi s nekim drugim navikama, ali ono što vrijedi trebalo bi ostati. To su one osnove: pokloniti cvijeće, kistihand, dobar dan... Ja ne gledam Zagreb kao središte gospodarske, ekonomske moći, dapače, mislim da je moćna samo ona zemlja koja je moćna na cijelom teritoriju, koja funkcionira u svakom segmentu, kao što je u Austrija uređena u svakom segmentu. Nije bitno da Zagreb ima fontane, nego da zdravu vodu ima cijela Hrvatska – objašnjava Črnko.
Odnio sam deke u rodilište
Potres ga je zatekao u kući.
– Moj je otac imao kuću na okretištu u Dubravi, ja sam rođen u Petrovoj bolnici, a on je 1959. napravio ovu kuću u Petrovoj 27, gdje sam i danas. Cijeli je moj život u jednoj ulici. Tu sam praktično od rođenja i ovdje me i “streslo”. Bojao sam se da ćemo ispasti iz kreveta kada se počelo tresti! No, naša je kuća dobro građena i nema baš nikakvih oštećenja. Nisam još otišao do grada. Nakon potresa stajali smo vani i čuli da je rodilište ugroženo, da trebaju deke. Ušao sam u kuću i uzeo dvije čiste deke i odnio im. Sada odem samo do dućana s djecom. Mislim da je u centru još opasno, najbolje je da tamo budu samo oni najpotrebniji. Što sada s centrom grada, koji mnogi Zagrepčani zbog izolacije još nisu ni vidjeli?
– Nisam stručnjak, ali sve što se može obnoviti, a vrijedno je, bilo bi dobro obnoviti. Samo je veliko pitanje koliko će se toga i moći obnoviti. Imamo mi u Hrvatskoj loših navika, volimo srušiti i što valja i što ne valja, pa gradimo novo. A sve što je novo nije uvijek i bolje. Ovaj je potres pokazao i sliku naše legalizacije. Morala je obuhvatiti mišljenje statičara, a sada ispada da su ta mišljenja u 700.000 rješenja o legalizaciji formalnost. Zato su neke štete, pogotovo u okolnim mjestima, nažalost, i posljedica loše gradnje. Nije to krivnja neke Anke Mrak-Taritaš ili legalizacije, ljudi su tako gradili jer je armiranobetonska gradnja skuplja, a i dulje se gradi. Država je natjerala ljude da grade nabrzinu: dignu zidove, stave pod krov, naprave fasadu i gotova priča. Možda će to zvučati ružno, ali krivac za ovo što se dogodilo na novijim građevinama za koje su ljudi radili cijeli život je upravo država. Ne opravdavam ljude, moja kuća ima uredne papire, no ipak je država tu da nam pojednostavi život, a ne da ga komplicira. Zato sam ljutit i žao mi je kad gledam naše zastupnike kako “pjevaju”, ali ne u stilu “tko pjeva, zlo ne misli”, nego “tko pjeva, premalo misli” – duhovito objašnjava.
Kao odvjetnik pojavljivao se povremeno i u medijima, a možda najspominjaniji njegov odvjetnički slučaj vezan je za jednog pjevača, odnosno ostavštinu Ive Robića.
– Ivu Robića nisam osobno upoznao, zastupao sam njegovu suprugu nakon njegove smrti. Ni sada njegova ostavina nije riješena, riječ je o apsurdu hrvatskog pravosuđa i sustava. Donesena je presuda, ostavina je davno prekinuta, kada me 2002. angažirala Marta Robić da u njezino ime podnesem tužbu dokazujući da je pola te imovine njezino. Prije nekoliko mjeseci donesena je presuda, pa kada postane pravomoćna nastavit će se ostavinski postupak. No, kako je u međuvremenu i Marta Robić umrla, poja- vio se cijeli niz drugih nasljednika, jer oni nisu imali djece. A na imovini nastaju štete... To je Hrvatska koja mi smeta i koja me boli – napominje Črnko.
Neka anegdota iz sudnice?
– U pravilu se bavim privatnim stvarima stranaka, pa postoji i obveza čuvanja tajne. No, sjećam se jednog slučaja iz doba kada sam bio pripravnik. Čovjek je dobio od susjeda lopatom po glavi. I predložena je nagodba. Pita ga sudac: ‘Što biste vi, gospodine, htjeli?’ ‘Pa da i ja njega lupim lopatom po glavi!’ ‘E, to baš ne bi moglo’,odgovorio je sudac – priča Jadranko Črnko.
"Zagrebačkim ulicama cesta mog života teče. Njegova me radost blaži, njegova me rana peče..." Takvo što ne bi mogao napisati netko tko ne voli Zagreb. Jako volim čuti ovu pjesmu...