A znate kak vam je to. Prije su se čarape krpale kad bi se poderale. Sad se samo bace i kupe tri nova para za deset kuna. Nekad je mama pekla kruh i nakon tri dana bil je najbolji; sad ga kupiš ujutro i popodne više ne vrijedi niš. Mladi su sve naviknuli baciti, nemaju osjećaj da se nešto može rastaviti, popraviti i sastaviti – odmahuje rukom Željko Šoštar, opisujući stanje u svojem servisu u kojemu već tri desetljeća popravlja stare televizore, radije, gramofone…
Vremena su se, kaže, promijenila pa je posla sve manje. Nekada su ljudi redovito nosili svoje uređaje na popravak, a danas se sve češće odlučuju zamijeniti ih novima.
Spasiti gramofon s tavana
– Prije 25 godina, kad si kupio televizor, on je bio nešto skuplji, ali kvalitetniji pa je trajao gotovo doživotno. Danas je tehnologija napravljena tako da sve traje dvije, tri godine – objašnjava Šoštar. Moderni su televizori, dodaje, puni sitnih dijelova koje je ponekad i teško nabaviti pa je popravak zapravo puno kompliciraniji nego što je to bilo sa starim modelima. Najčešći komentar koji čuje, kaže, jest: “Pa za taj novac skoro si kupim novi”.
Uređaje k majstoru danas uglavnom donesu umirovljenici kojima ih nema tko doma popraviti. Stare “kutije”, gramofoni i pojačala gotovo se više i ne popravljaju pa je takvih intervencija tek nekolicina, a najčešće se donose iz emotivnih razloga.
– Netko mlađi ponekad donese gramofon koji nađe na tavanu pa bude: “Ajmo probat spasit” – ističe Šoštar i dodaje da takve aparate najčešće uspije popraviti.
A da se starije stvari na popravak nose isključivo iz emotivnih razloga, potvrđuje i njegov kolega Zoran Stašević, vlasnik RTV servisa u Botincu.
– Ljudima je žao baciti stvari uz koje ih vežu uspomene. Baš ovih dana, primjerice, stariji mi je čovjek donio kazetofon na kakvom sam učio raditi kad sam bio šegrt. Iz 80-ih je, a sada se takvi mogu na Britancu naći za petstotinjak kuna – objašnjava Stašević te dodaje da se za cijenu popravka takvih obiteljskih dragocjenosti ne pita. U svojem servisu kao uspomenu čuva televizor iz 60-ih koji je dobio kao poklon, a uspio ga je popraviti pa se na njemu sada, dodaje, može pročitati i teletekst u crno-bijeloj varijanti. A ondje je i vršnjak televizora, stari radio, koji, ističe Stašević, radi k’o nov.
Nekada je, slaže se, posla bilo puno više. Isto mišljenje dijeli i kolega Željko Marušić koji stare, ali i nove uređaje popravlja u svojem servisu u Donjim Sveticama.
– Sada uglavnom radim garancijske popravke. Kada prođe jamstvo, ljudi rijetko nose na popravak, umjesto toga kupe novi aparat – kaže Marušić i dodaje da je danas, čini se, važnija kvantiteta nego kvaliteta.
– Istina, ljudi sve manje donose stare uređaje jer im se ne da zafrkavati s popravcima. A zapravo se dosta uređaja može “reanimirati”, a i jeftinije je od nabave novog aparata. Nije sve potrošna roba – ističe Zoran Stašević, koji je i pročelnik Sekcije RTV elektroničara koja djeluje unutar zagrebačkog Udruženja obrtnika. A upravo su oni realizatori projekta kojim se Zagrepčane nastoji potaknuti da od svojih starih elektroničkih uređaja ne odustaju tako lako.
Jeftinije je i štiti radna mjesta
– Pokrenuli smo taj projekt kako bi ljudi uštedjeli novac jer ipak je popravak starog aparata jeftiniji od kupnje novog. Tako se usto štite radna mjesta naših obrtnika, a i čuva okoliš jer sve što ne uspijemo popraviti odnosimo na reciklažu – objašnjava Stašević, čiji je servis jedan od 16 obrta na području Zagreba u koje se elektronički uređaj može predati na pregled i popravak.
– A zašto ne bismo spasili ono što se spasiti može, pogotovo ako je riječ o starinama koje su i uspomene – zaključuju majstori.
Visoke cijene povrća i voća na tržnicama
Sentimentalnost ili zarada su čini se razlozi...a i mnogi prastari uređaji nakon popravka dulje rade nego novi....