Temperatura se spušta ispod 10 stupnjeva, svakog bi trena mogla pasti kiša, no njih to ne muči pretjerano. I da je snijeg do koljena ili olujni vjetar, kažu, nastavili bi dolaziti. Gotovo je sedam mjeseci prošlo otkako je potpuno devastirana crkva Svetog Šimuna i Jude Tadeja u Markuševcu, epicentru potresa, a vjernici od tada misu slave na otvorenom, na klupama u dvorištu. Sad kad je zahladilo, dolaze s više slojeva odjeće, a katkada i kišobranima. A stiže i zima, možda i snijeg. Gdje će se onda okupljati?
– Opet ćemo biti ispred crkve – smije se župnik Josip Đurbek. Zbog potresa je, kaže, u takvome stanju da bi se svakog trena mogla srušiti, a ne postoji mogućnost da će se vjernici jednog dana u nju vratiti. Planira se zato gradnja montažnog objekta koji bi trebao poslužiti dok se ne utvrdi gdje će biti budući duhovni dom Markuševčana.
– Čekamo da konzervatori kažu svoje. Kaptol ili struka će odlučiti hoće li se crkva rušiti ili ne. Ali ako se i obnovi, sigurno je da se ovdje više neće moći služiti misa – govori velečasni.
Rupa u krovu kao nož u srce
To što su ostali bez crkve teško pada župljanima koji su se ondje krstili, pričestili, krizmali i sklapali brakove. Za župu koja povijesne korijene vuče još od kasnog srednjeg vijeka gubitak sakralnog centra, kaže Verica Herceg, udarac je od kojeg se teško oporavljaju. – Ova je crkva nama u Markuševcu sve. Svaki put kad dođem, na rubu sam suza jer teško mi je gledati je tako razrušenu – dodaje Nada Kovašić. To je samo jedna od župa na području Podsljemena koje su u potresu ostale bez duhovne “žile kucavice“.
Nekoliko kilometara istočnije, u Granešini, nalazi se Crkva Rođenja Blažene Djevice Marije, neogotičko zdanje koje je 1887. projektirao Hermann Bollé. Sagrađena je na temeljima stare crkve koja je u potresu 1880. sravnjena sa zemljom. Danas jedva stoji jer se crta rasjeda nalazi točno ispod nje, na dubini od nekih pet kilometara.
– Prvi sam ušao u crkvu, nekih 20-ak minuta nakon udara. I vidio sam samo prašinu jer se cijeli svod srušio. Pojurio sam tada sa župnikom sporednim putem do svetohraništa da spasimo Presveto, a uzeli smo i Gospu Granešinsku, kip iz 15. stoljeća, te statuu Gospe Fatimske. Na sreću, ti su predmeti preživjeli – opisuje župljanin Mario Ivanović. Vjernici su u mjesecima nakon potresa misu slavili u prostoru ispred crkve, zaštićeni zelenom ceradom od vrućine i kiše, a kad su došli hladni dani, preselili su se preko ceste, u Duhovni centar u sklopu samostana sestara Kćeri božje ljubavi.
– Gubitak crkve udarac je koji je teško opisati. Mnogi od nas u njoj su proveli neke od najsretnijih trenutaka, a i ponos nam je to što svi Granešinu poznaju po “žutoj crkvi”. Za mene je ona središte naselja, našeg identiteta, i vlastitog života – kaže Ivanović. Što će se dogoditi s granešinskom crkvom, još nije poznato, a priča se, dodaje, da će se kao kulturno dobro restaurirati i pretvoriti u muzej.
– Već se počela graditi montažna crkva i nadamo se da će biti gotova do prosinca. A sve što znamo o budućnosti jest da je kardinal Josip Bozanić pri posjetu župi rekao da će se u blizini sagraditi nova crkva – kaže Ivanović. Od svih podsljemenskih crkava, pak, najteže je stradala ona u Čučerju. Crkva Pohoda Blažene Djevice Marije poznato je marijansko svetište i prva stanica hodočašća prema Mariji Bistrici, a usto i jedno od najstarijih prošteništa u Zagrebu. Sam objekt star je 300 godina i duboko utkan u povijest Čučerja i sjećanje stanovnika tog naselja. Prizor nakon potresa, s velikom rupom umjesto zabatnog zida na krovištu, za mnoge je zato bio kao nož u srce.
– Nastojimo što prije zatvoriti crkvu jer se unutra još nalaze orgulje i neprocjenjive umjetnine koje moramo sačuvati. Planiramo početi i s radovima na montažnom objektu, a samu crkvu konzervatori nastoje obnoviti jer je kulturno dobro, ali to bi moglo biti jako skupo – kaže velečasni Marko Torbar, koji je na čelo župe došao prije mjesec dana. Misu slave u kapelici u Dankovcu, u koju stane oko 50 ljudi. Većina tako mora ispred nje slušati propovijedi preko zvučnika i žao im je što će proces obnove trajati.
– Zadnji put crkva je bila zatvorena tri godine, no sad bi se to moglo otegnuti i na cijelo desetljeće. Zabrinjava nas to – kaže Damir Zrinski, a Franjo Ivatek i Stjepan Ćuk-Budak objašnjavaju kakvo značenje župa ima za stanovnike Čučerja.
. – Mnogi dolaze k nama na veliko proštenje za Gospu, a privlači ih i ljepota crkve – ističe Ivatek. Marina Šturlić, koordinatorica župnog Caritasa, dodaje da je crkva dio imidža naselja. – Mislim da ju je potrebno sačuvati i pretvoriti u podsjetnik na ove teške dane, a uz nju sagraditi novu – govori.
Ljudi su na prvom mjestu
No, slažu se vjernici iz svih triju župa, iako su ostali bez crkava koje su stoljećima bile dio njihove kulture, povijesti i svakodnevnoga života, optimizam ih nije napustio. Objekti u koje su dolazili uništeni su, ističu, no kao vjerska zajednica i dalje su jaki, ako ne i jači. U danima nakon potresa međusobno su si pomagali, a jedni druge podržavaju i danas. Sretni su, kažu, što se imaju gdje okupljati, makar i u dvorištu.
– Na kraju, Isus je propovijedao među stablima. Njemu nije trebala crkva, a bez nje ćemo nekako nastaviti živjeti i mi – kaže Branko Rimac iz markuševečke župe. Osim toga, napominju, potrebno je okrenuti se budućnosti, a trenutačno je važnije obnoviti domove stotina stanovnika podsljemenskog područja. – Ljudi moraju biti prvi i za njih moramo učiniti sve što možemo. Tek onda ćemo se posvetiti obnovi crkve – zaključuje velečasni Torbar.
Crkvena logika:izgori crkva:svaki pravi vjernik treba darovati novac obnovi Izgori čovjeku kuća i životni trud a crkva i popadija:pomolimo se