– Voljela bih ovdje živjeti i naći posao, ali zato prvo moram naučiti jezik koji je ujedno i jezik mog oca – objašnjava, još uvijek sa sitnim miješanjem padeža, 53-godišnja Njemica Regina Laska. Laska je samo jedna od 35 polaznika ovogodišnje Sveučilišne škole hrvatskoga jezika i kulture koju još od osamdesetih godina prošlog stoljeća organizira Hrvatska matica iseljenika. Tako će Zagreb na četiri tjedna postati “internat” i mlađima i starijima koji su došli iz različitih krajeva svijeta naučiti hrvatski jezik, što zato što je riječ o jeziku njihovih predaka, što zato što jer im je jednostavno – lijep.
Iz Australije u Zagvozd
– S nama nikad nije lako, ali uzbudljivo je i sadržajno što ste mogli vidjeti i na utakmici Hrvatske i Danske koju ste svi gledali – na zanimljiv je način Mijo Marić, predsjednik Hrvatske matice iseljenika, uveo polaznike škole u osobitosti hrvatske kulture.
Dodao je, k tomu, da nema boljega načina da se u to uvjerite nego putem učenja jezika. U duhu sportskoga ludila, koje trenutačno vlada u državi, nazvane su i grupe u koje će polaznici biti podijeljeni, ovisno o stupnju znanja. Tako će neki završiti stupanj “Luke Modrića”, a drugi, pak, “Gorana Ivaniševića”, “Dražena Petrovića” ili “Domagoja Duvnjaka”.
– Sve razumijem, ali još uvijek se malo mučim kada trebam govoriti – rekla je Meksikanka hrvatskih korijena Carolina Bravo. Naime, često je posjećivala Hrvatsku, posebice Zagreb u kojem ima obitelj, i ne može se odlučiti koji joj je dio Lijepe Naše najljepši. Ipak, kako bi zaokružila svoj dojam o Hrvatskoj, ove se godine napokon odvažila na formalno usavršavanje jezika.
– Kada ga malo bolje naučim, tko zna, mogla bih i ostati – kroz smijeh je rekla Bravo. Zbog sentimentalnih razloga hrvatski je jezik došla naučiti i Australka Julie Buljubašić.
– Došla sam živjeti u Zagvozd kada mi je lani preminuo suprug, koji je bio Hrvat. On se oduvijek htio vratiti ili barem češće dolaziti pa je to jedan od glavnih razloga zašto sam se preselila na drugi kraj svijeta – rekla je Julie Buljubašić. Osim toga, njezin sin, koji je rođeni Australac, upoznao je Splićanku pa se zbog ljubavi preselio u Hrvatsku što je bio samo dodatni razlog da i Julie Buljubašić Australiju zamijeni Dalmatinskom zagorom.
– Život ovdje iziskuje ponovno sjedanje u školske klupe u starijim danima, ali kolege su raspoloženi, a i nisam više toliko udaljena od svoje djece – rekla je Julie Buljubašić, koja gravitira između Splita, gdje joj je sin, i Amsterdama, gdje joj živi kći. Zbog nostalgije, ali očeve, hrvatski je došla učiti Njemica Regina Laska.
– Osamdesetogodišnji otac cijeli je život radio u Njemačkoj da bi se sada odlučio preseliti u Hrvatsku pa sam i ja s njim došla – rekla je Laska.
Škola nije samo za iseljenike
Iako je škola u svojim počecima bila namijenjena isključivo mladeži hrvatskoga podrijetla, danas je pohađaju i oni koji jednostavno, bez ikakvoga hrvatskog pedigrea, žele naučiti nešto o našoj kulturi. Među njima je Jakob Rogner, student južnoslavenskih jezika koji za sebe kaže da je “čisti Austrijanac”.
– Zanimljivo mi je što se i stariji ljudi odlučuju na učenje ovako teškoga jezika zbog ljubavi prema svojim bližnjima, ali ja sam tu da bih usavršio hrvatski jezik koji studiram – rekao je Rogner koji se posebno veseli upoznavanju metropole.
