U narukvici, kišobranu, spremniku za led, Pringlesu, četki za kosu, grudnjaku, boci od vodice za usta, dezodoransu, tamponu, dalekozoru… Samo su neka od neobičnih i inovativnih mjesta gdje se mogu prošvercati vino, pivo ili što je već kome draže, u kino, noćne klubove, kazalište…, odnosno gdje god ga se želi donijeti, a ne smije. A kako to točno izgleda, može se vidjeti na samom ulazu u zagrebačkom Muzeju mamurluka u Preradovićevoj 8 koji se nakon dva mjeseca, koja su proveli „pod ključem“ zbog koronavirusa, ponovno otvara. I to sutra ili, kako prigodno kaže dvoje 24-godišnjaka i vlasnika, student Rino Duboković i njegova djevojka, kiparica Roberta Mikelić, na „dan za mamurluk“.
Uz dvadesetak publici već dobro poznatih priča iz pijanstava te predmeta koji se vežu uz njih raspodijeljenih u četiri sobe, dvojac je proširio svoj muzej sa dvije nove prostorije. U jednoj je doslovno zlatna wc školjka jer je ona, kako slikovito opisuju vlasnici, svojevrstan „zlatan oltar kojem se klanjamo dok popijemo čašicu previše“. Drugu su sobu, pak, ispunili s još dvadesetak „ganc“ novih priča, od kojih su neke nastale proteklih mjeseci dok su mjere zaštite od epidemije u Hrvatskoj bile na vrhuncu.
- Otvorili smo tek prije pola godine, a već brojimo nekoliko tisuća posjetitelja pa tako dobivamo i mnogo više crtica o avanturama iz pijanstava. Tako smo najbolje odlučili i podijeliti s posjetiteljima u ponovnom otvaranju – objašnjavaju Roberta i Rino. Jedna od njih je priča o 84-godišnjem djedu. Unuci su mu, naime, bili zabrinuti za njega zato što svakodnevno voli popiti koju čašicu vina. No, kako epidemija nije jenjavala, a ako slučajno padne i ozlijedi se, budući da je ugrožena skupina, ne mogu riskirati zarazu i otići s njim u bolnicu. Tako su odlučili učiniti jedan od „najvećih grijeha“ i vino mu razrijediti - vodom.
VIDEO Muzej mamurluka ponovno otvorio
- Djed je, naravno, odmah primijetio da nešto ne štima. Kako je na vijestima čuo da oboljeli od COVID-19 izgube osjet okusa, sam je, bez da ikome iz obitelji rekao, otišao u bolnicu na testiranje jer je mislio da ima koronu. Njegova familija na prvu nije mogla vjerovati, a onda, kako su to prepričavali poznanicima, im je bilo urnebesno pa su nam poslali priču – kaže par. I tako je ona završila u muzeju. A osim njom, „okitili“ su zidove i s drugim novitetima, a jedan od njih je, vjerovali ili ne, semafor. Iza toga se krije jedna pomalo romantična storija. Zagrepčanin je svoju simpatiju dugo nagovarao da mu dade zeleno svijetlo kako bi ju odveo na spoj. Kako ona ipak nije popustila, odlučio je svoje muke zaboraviti s prijateljima za šankom.
- Vraćali su se nakon tog provoda doma iz kluba i pijani naišli na srušeni semafor kojeg su zatim ukrali i odnijeli njegovoj simpatiji da joj pokažu kako se daje zeleno svijetlo, ali doslovno. Ljubav se nije rodila, ali je zato za uspomenu ostao semafor – u smijehu će kiparica i student. Neki od predmeta iz pijanstava imaju i sentimentalni prizvuk, a jedan od njih je sidro. I to ne bilo koje, već s krova legendarnog i kultnog zagrebačkog noćnog kluba „Sidro“ čiji je prostor na obali Savskoga nasipa u unutrašnjosti starog broda nekoć, dok lani nije srušen, bio omiljena noćna destinacija mlađih generacija. Neki se kunu da su tamo doživjeli najbolje izlaske, drugi da su ostavili svoju mladost, a treći će ga, pak, pamtiti po pjesmama od rock grupe Majke koje su svirale ujutro kad bi zatvarao. Tamošnji je znak svoj put do muzeja pronašao zbog trojice prijatelja koji su se u pet ujutro vraćali teturajući iz izlaska, a usput su odlučili i, po običaju, svratiti do Sidra.
- Kako je klub već bio zatvoren, dečki su se popeli na krov i ukrali znak. Vukli su ga sa sobom dva kilometra, odnosno preko mosta do Kajzerice – objašnjava dvojac. Bio je to, dodaju, njihov zadnji randevu sa Sidrom, a tajnu o ukradenom znaku, čuvali su punih sedam godina. Do kraja ove godine, inače, Roberta Mikelić i Rino Duboković planiraju napraviti i memorijalni kutak posvećen zagrebačkom sinonimu za after party, odnosno Sidru, gdje će izvjesiti uspomene koje su njegovi ljubitelji doživjeli tamo.
- Ostat će tako „živ“ u njihovim sjećanjima, ali i u našem muzeju – zaključuje par.
