Kao desetogodišnji dječak preživio je potres koji je 1979. pogodio Dubrovnik. Tada se nekoliko stotina stanovnika, uključujući njegove vršnjake, iz središta preselilo u zamjenske stanove u Mokošici, predgrađu tog južnodalmatinskog grada. Sagradio ih je Zavod za obnovu Dubrovnika kako bi onamo smjestili sve koji su ostali bez krova nad glavom. To je bio prvi korak prema tome da je središte Dubrovnika danas gotovo iseljeno, govori arhitekt Marko Dabrović, jedan od partnera u studiju 3LHD, gdje je, među ostalim, nastao i poznati projekt Hotela LN Garden u Kini, koji je prije nešto više od dva mjeseca doživio i zagrebački potres.
I dvorište na Savskoj
Danas u Dubrovniku funkcioniraju samo apartmani koji se ljeti pune turistima, a preko zime centar je pust i doima se poput grada duhova. Takvo što moglo bi se dogoditi i Zagrebu, smatra Dabrović, kada gradska uprava stanovnike iz razrušenih domova preseli u stanove u novozagrebačkom Podbrežju. Za njih će Grad ondje sagraditi deveterokatnicu s 270 stanova, a nedavno su raspisali i natječaj za projektnu dokumentaciju vrijednu 5,2 milijuna kuna, bez PDV-a. Jedna od lokacija za koju se 3LHD zalaže, a pogodna je za gradnju stambenih zgrada, pak, prostor je Gredelja iza Glavnog kolodvora. Društvo arhitekata Zagreba (DAZ), koje ima više od 1000 aktivnih članova, iznijelo je sličan zajednički prijedlog kao alternativu Podbrežju. Prema njemu, najbolje bi kao hitno rješenje za zamjenske stanove odgovarao upravo dio zone Gredelj, rubni prostor uz Branimirovu, od Glavnog do Autobusnog kolodvora. Za prostor nekadašnje tvornice željezničkih vozila, a danas napušteni industrijski kompleks, već je konzorcij hrvatskih tvrtki, među kojima je i 3LHD, izradio studiju urbane revitalizacije koja predviđa gradnju sadržaja i objekata stambene, poslovne i javne namjene.
A uz Gredelj, zgrade sa zamjenskim stanovima mogle bi se, smatraju arhitekti, izgraditi na još četiri lokacije: u Ulici Eleonore Patačić u sklopu kompleksa Vodoopskrbe i odvodnje, na prostoru na uglu Zagorske i Magazinske kojim također gospodari ViO, u sklopu bloka Badel kod Kvaternikova trga te u dvorištu u kojem se nalazi Javna vatrogasna postrojba na Savskoj cesti, u kojem stoje zgrade koje su znatno oštećene u potresu, a dio ih je dobio i crvene oznake.
– U glavnoj bi zgradi, primjerice, vatrogasci mogli ostati, a gornji bi se katovi mogli namijeniti stanovanju. A budući da postoji opasnost da se ulaz u dvorište uruši te da zbog toga ne mogu izići vozilom na intervencije, još bi bolja bila opcija da se vatrogasce iseli, primjerice u prostor Gredelja, a da njihovo dvorište u Savskoj bude isključivo stambene namjene – kaže Tihomil Matković, predsjednik DAZ-a. Kad bi se u obzir uzela čitava površina Gredelja, a ne samo rubni dio, kako predlažu, moglo bi se ondje, ističe pak Dabrović, smjestiti 15.000 stanovnika.
– To je dugoročni projekt čija realizacija može započeti odmah kako bi se riješilo stambeno pitanje stanovnika centra koji su najviše pogođeni potresom. Realizacija cjelovite zone Gredelj trajala bi 10 do 15 godina. Slično su uređene zone oko glavnog kolodvora u Beču, Münchenu, Zürichu i Oslu, a trenutačno se revitalizira i prostor oko King’s Crossa u Londonu. Uvijek su u takvim projektima investitori država i grad – kaže Dabrović. Još jedan projekt koji je već gotov jest onaj u sklopu bloka Badel, a rezultat je međunarodnog arhitektonskog natječaja na kojemu je prvu nagradu osvojila portugalska tvrtka Pablo Pita Architects.
– Grad Zagreb bio je raspisivač, provoditelj Društvo arhitekata Zagreba, a i sam sam tada bio u njegovu izvršnom odboru. Prostor namijenjen stanovanju zauzima 10 od 30 tisuća kvadrata, što znači da bi se ondje gradilo stotinjak stanova – kaže Luka Korlaet, arhitekt i nastavnik na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Važno je, dodaje, da se grad ne širi, već da se postojeće gradsko tkivo progušćuje, odnosno da se popune prazni prostori. U revitaliziranim četvrtima potrebno je postići miješanu socijalnu sliku, ističe također; grad ne smijemo promatrati isključivo kroz parametar lukrativnosti budući da on pripada svima. Da treba očuvati homogenost grada, generalni je stav i ostalih arhitekata u DAZ-u.
– Najskuplje je graditi infrastrukturu, a u središtu grada sve što je potrebno već postoji. Osim toga, ako se obitelj iz centra preseli u Podbrežje, djeca se moraju odreći nekih aktivnosti koje pohađaju jer ne mogu na njih odlaziti pješice, kao što su navikla, već ih roditelji moraju voziti autom. A i odrasli se, ako ostanu u centru, ne bi morali odreći odlaska na Dolac ili šetnje Zrinjevcem – kaže Dabrović.
Po principu POS-a
Kad bi se razmotrile predložene lokacije, ističe Matković, na tim bi se prostorima moglo izgraditi barem 30 karakterističnih donjogradskih zgrada sa 600 stanova u blizini devastiranog centra.
– Sve predložene lokacije u gradskom su ili državnom vlasništvu – napominje Matković. Podbrežje je, smatra, zgodna lokacija, no puno bi kvalitetnije rješenje bilo da se stanovnike zadrži blizu njihovih domova te da tako budu neposredniji sudionici obnove. – Donji grad četvrt je s najstarijim stanovništvom, a ako već moraju izlaziti iz svojih stanova, barem da ne moraju mijenjati životne navike. Osim toga, centar grada ne bi smio biti ekskluziva, već bi se ondje trebalo graditi i po principu poticajne stanogradnje. A kad se stanovnici čiji su domovi oštećeni u potresu isele, mogu se dati u najam ili prodaju mladim obiteljima – kaže Matković. Isti bi princip, zaključuje, trebao vrijediti i za stanovnike oštećenih objekata u podsljemenskoj zoni
A što fali Podbrežju? Zar ih je sramota ići tamo živjet?? A ovim arhitetkiće je potres sve pokazao o njihovom znanju i umijeću. Krajnje sramotno da se oni sad javljaju što bi i kako...