Bila je to borba za ljudske živote. Ipak, njih 17 zauvijek je izgubljeno. Na današnji dan, prije 57 godina, trećina Zagreba bila je pod vodom. Bez svog doma ostalo je 40 tisuća ljudi, a potpuno je uništeno 10 tisuća stanova, 3297 gospodarskih zgrada, 61 trafostanica, a oštećeno je i dva kilometra autoputa.
Poplava u Zagrebu 1964. godine započela je u nedjelju, 25. listopada, a noć na ponedjeljak bila je najgora. Vodostaj Save počeo je brzo rasti, ali kako uzbuna nije bila oglašena, stanovnici nisu bili upozoreni na vrijeme, što je prouzročilo veliku štetu. Voda se prelila preko nasipa na područje tadašnjih općina Susedgrad, Trešnjevka, Trnje, Peščenica i Remetinec u Novom Zagrebu, a velik dio tih naselja potpuno je završio pod vodom. Najviše je stradao kvart Vrbik, koji je u tim trenutcima praktički nestao i postao, kako je pisalo kasnije u novinama, “naselje uništenih domova”. Ukupna šteta procijenjena je na preko 100 milijardi tadašnjih dinara.
Dan i noć stanovnici su se borili protiv bujica koje su odnosile sve, pokušavajući spasiti svoje članove obitelji i najdragocjenije stvari iz svojih domova. Voda nije prestajala dolaziti iz svih smjerova, prisjećat će se kasnije Zagrepčani, a da bi spasili glave, penjali su se na krovove kuća. Te je noći, pisat će u Večernjem listu kasnije, jedna od poplavom pogođenih stanovnica dobila trudove, a na sigurno je prenešena zahvaljujući članovima Vatrogasne brigade koji su stigli do njenog doma.
“U nedjelju, 25. listopada 1964., Sava je u toku dana naglo narasla. Gradski štab za obranu od elementarnih nepogoda davao je obavijesti o sve većoj opasnosti. I u Vjesniku je bila uzbuna, jer se poduzeće nalazilo na glavnim pravcima prodora vode. Počelo je navečer. Sava se izlijevala. Pokušalo se obraniti barijerama napravljenim na brzinu. Izvlačile su se role papira iz podruma i spašavalo se ono što se moglo. Ali sve je bilo uzalud. Voda je strahovitom silinom nadirala iz Odranske i od autoputa. Počela je nadirati i iz podzemlja. Prodirala je u rotaciju iz odvodnih kanala. Dizala se naglo i vrlo brzo je poplavila sva skladišta i donji dio postrojenja. Istodobno je kovitlac obuhvatio čitavu zgradu. Razina vode podigla se na 1,20 metara. Objekti su bili opkoljeni vodom, podrumi i prizemlje potopljeni. Bujica je sve odnosila. Pola sata prije nego što se voda pojavila, isključena je električna struja na cijelom području”, stoji u tekstu Vjesnika iz 1964, a o tom tragičnom događaju izvještavali su i novinari Večernjeg lista.
“Tamo gdje su nasipi izdržali, voda je prodirala ispod razine zemlje i stalno je prolazila nove prolaze iako je njeno kretanje bilo znasno usporeno. No u naseljima pored Držićeve i Folnegoviće ulice, nivo vode porastao je za svega driza sata za oko dva metra!”, piše u Večernjaku od 27. listopada.
Vodostaj Save je u jutro 26. listopada iznosio +514 centimetara, gotovo pola metra više od tada najviše izmjerene vode. Nakon tog tragičnog događaja krenulo se u izgradnju nasipa i drugih sustava obrane protiv poplava, ali i domova za stradale obitelji. Tako je nastalo naselje Novi Retkovec na istoku grada, a radilo se o nizu montažnih kuća koje su trebale služiti privremeno, samo na pet godina. No, mnogi od njih nastavili su ondje živjeti i do danas, a u međuvremenu su svoje domove proširili i dogradili.
I onda je Tito dao izgraditi nasip koji još uvijek traje i traje.