Po čemu ćete pamtiti 2020.? Tema je to koja je trebala zaokružiti ovu čudnu godinu obilježenu pandemijom, ali i prirodnim katastrofama koje su pogodile Zagreb i Hrvatsku. Lijep dan izmamio je mnoge ljude u centar metropole, a mi smo se uputili na Glavni kolodvor kako bismo porazgovarali sa sugovornicima o godini koja je iza nas, ali i očekivanjima i željama za 2021. godinu.
Prekinute telefonske linije
Netom je prošlo podne, a o zadanoj temi upravo sam razgovarala s gospođom koju sam srela u pothodniku kod Importanne centra.
– Po čemu ćete pamtiti 2020. godinu? – postavila sam joj pitanje. Nije ni stigla odgovoriti kada se tlo počelo tresti.
– Moramo pod štok – staloženo je odgovorila, što je meni, koja sam bila u panici, izgledalo kao neobično mirna reakcija. Već u idućem trenutku zavladala je panika i strah, prodavači i kupci počeli su bježati prema najbližem izlazu, vriskovi su se čuli sa svih strana... “Bježite van, nakon ovog ide još jedan”, vikao je netko. Moja sugovornica i ja kraj potresa koji je trajao desetak sekundi dočekale smo ispod štoka do kojeg nas je ona odvela.
VIDEO Evakuacija: Vojnim helikopterima prevoze nepokretne osobe iz Petrinje u Zagreb
– Po čemu ću pamtiti 2020.? Upravo po ovom. Osjetim svaki potres, radim u prizemnom dijelu zgrade, gdje se i najmanje podrhtavanje osjeti. Već sam se navikla, ali ovaj potres nas je stvarno dobro stresao – izgovorila je kad se sjetila prvotno postavljenog pitanja. Ubrzo smo stajale vani, na Glavnom kolodvoru, zajedno s masom ljudi koja je u panici izašla na ulice. Prostor oko Trga kralja Tomislava bio je krcat, svi su u strahu pokušavali dobiti svoje najbliže na telefon, no mreže su “popucale”. Tramvaji su stali, čuli su se žamor i sirene, situacija za koju se nadaš da se nakon svih događaja koje smo doživjeli u 2020. više neće ponoviti. Svi su samo željeli čuti svoje najbliže, vidjeti kakva je situacija i provjeriti jesu li svi dobro. A to nisu mogli. Uzaludno su pokušavali birati broj, tipkali po telefonu, no muk s druge strane bio je zastrašujući. Kada su mreže napokon proradile, pola sata nakon potresa, mnogi su odahnuli. Još se, moglo se čuti od Zagrepčana, nisu oporavili ni od proljetnog potresa, a ovaj, koji se osjetio još jače od onog u ožujku, potpuno ih je “izuo” iz cipela.
Apokaliptični prizori
Apokaliptično su nam izgledali i prizori cijelim putem do stana u Novom Zagrebu. Gotovo da nije bilo dućana koji je radio, a kroz izloge su se vidjele razrušene police i razbacani artikli. Autobusno stajalište bilo je prepuno ljudi, ali i autobusa, javni prijevoz je stao. Stanje na cestama također je bilo kaotično, prelazak preko mosta i dolazak u Novi Zagreb trajao je mnogo dulje nego obično, policija je regulirala promet s obzirom na to da semafori nisu radili, a cijelim putem viđali smo ljude koji su se okupili na cesti u srahu od ponovnog potresa. Lijep dan, ugodna šetnja gradom i jedan običan, koliko to može biti u ovoj godini, dan na poslu pretvorio se u katastrofu i strah.
Tuga u razgovoru s ljudima osjetila se na svakom koraku, no svi, kažu, jedva čekaju taj 31. prosinca. Dolaskom nove godine možda se, kažu, neće promijeniti puno toga, ali barem će 2020. biti iza nas.
Baš mi je žaoljudi jadni oni misle da će im Nova Godina donjet bolje heheheh. Ne kuže jadni da im tek sada dolaze problemi koja nisu niti zamisliti mogli pa niti sanjati. Treba se suočiti sa istinom i prihvatiti too što dolazi a tek dolaze sranja ovo je još ništa što nas tek čeka.Treba samo biti spreman na sve i svašta moguće i nemoguće i to tako prihvatiti i sa time živjeti. Naravno ako želimo takav život i živjeti i sa takvim uvjetima koje nam spremaju. Nitko više nas neće pitati što želimo ili ne želimo biti će onako kako su zacrtali sviđalo nam se to ili ne. Tko ne vjeruje i sam će se ubrzo uvjeriti a već i polako dolazi na vidjelo sve za kaj su mnogi mislili da se neće desiti pa eto imamo to kaj imamo.