Zero waste novinarka, autorica ovih redaka, nastavlja dalje u svojoj borbi da smanji otpad u svom malom dvočlanom kućanstvu. Kako dani prolaze, izazov mi postaje lakši, a u neku ruku i zabavniji jer se neprestano tjeram smišljati nove načine kako da ne posegnem za plavom ZG i ostalim vrećicama.
SRIJEDA, 14. prosinca
Pola mog ormara dolazi iz second hand dućana ili je bila dio nečije garderobe, ali se osoba toga zasitila. I neka je jer meni su te stvari baš odlične, a i potvrđuje se ona dobra stara izreka "jednome smeće, drugome blago". Osobno me zamara šopingiranje po fast fashion dućanima kod kojih u posljednje vrijeme kao da uviđam pad kvalitete koji nekakvom čudnom logikom prati i rast cijena što me, priznat ću, neizmjerno živcira pa u trgovine za odjeću ulazim samo kad mi nema druge.
S obzirom na to da je održiva moda nešto što također pokrivamo u dvotjednom zero waste izazovu, odlučila sam se javiti apsolutnoj ikoni kada je riječ o thriftanju i nalasku dobrih i kvalitetnih komada na buvljacima, a riječ je naravno o Nini Skočak. Zoom kavica, s obzirom na njezine obveze u Bruxellesu savršeno mi je sjela, posebice njezin savjet da u thriftanje uvijek treba ići otvorenog uma jer nikad ne znaš što može postati novi adut tvog outfita, a usto se možeš i dobro zabaviti.
>>VEZANI ČLANCI:
A jedan od thrift dućana u Ilici spojio je moju malenkost i Maju Pulić vlasnica startupa DressApp.GREEN koji se razvija u području održive odjeće. Cilj mu je razmjena rabljene odjeće putem mobilne aplikacije, sve kako bi se obuzdao konzumerizam i smanjila količina tekstilnog otpada. Osupnula me Majina rečenica da svake sekunde u svijetu "pošaljemo" jedan kamion prepun odjeće na smetlište. Nevjerojatno je kako se lako rješavamo svih tih stvari za koje smo nekad možebitno i štedjeli, ne razmišljajući koliki otisak za sobom ostavljamo. Razgovor s Majom i Ninom na temu održive mode i iskustva u second hand dućanima pročitajte u utorak na našim platformama.
Od svih tih crnih brojki i misli jedino su me mogle spasiti nevjerojatno lude božićne hlače koje smo Maja i ja pronašle u second hand trgovini. Nikako nisu moj stil, pomislila sam, ali ovako nešto sigurno nitko neće imati na božićnim i novogodišnjim tulumima. Ne smeta mi ni što su muške, ionako je Nina rekla da treba ići otvorenog uma pa se možda po njih i vratim.
ČETVRTAK, 15. prosinca
Nakon tri dana prilagodbe i nabavke na tržnici, zaista se pokazalo kako je život bez smeća stvar prilagodbe i organizacije. Sve kupljeno povrće rasporedila sam po danima i od svakog je cilj iskoristiti maksimum. Od svih zero waste postulata i sfera života u kojima se on može primjenjivati, nekako imam osjećaj da nam je zapravo onaj koji smo svi oduvijek slušali od svojih mama i baka taj da se hrana ne smije bacati i to je nešto čime se trudim voditi, ali uvijek mi se dogodi da nešto na kraju strune ili upljesnivi jer je ostalo zaboravljeno u kutku frižidera.
I onda ja to samo bacim i ne razmišljam previše o tome, ali uvijek me to šutanje namirnica i olako shvaćanje njihove vrijednosti zapeče. Stoga je cilj da u ova dva tjedna, koliko traje moj zero waste izazov u sklopu Večernjakovog projekta Rezolucija Zemlja, testiram na koje sve načine mogu iskoristi maksimum iz namirnica. Savjete, recepte i svakodnevicu ispunjenu učenjem praksi koje mi pomažu smanjiti otpad možete pratiti na svim našim platformama.
Tako mi se prije neki dan strašno jela zapečena cvjetača, ali taj recept ne podrazumijeva listove pa sam se odlučila da ću od ostataka napraviti slasni čips prema receptu Marine Matijević iz inicijative Ja bolji građanin. Listove opereš, isiječeš na željenu veličinu i staviš u prethodno nauljeni pleh. Onda idu začini, a može i malo limuna i onda u pećnicu na deset minuta. Jednostavnije doista ne može, a cvjetača je iskorištena u potpunosti i to je ono što zaista popravlja dan.
