Jutro u Markuševečkom Popovcu uoči četvrte godišnjice zagrebačkog potresa na prvo slušanje zvuči spokojno, čuje se tek žubor potoka Vidovec i udaljeni lavež pasa. A onda se jedan za drugim kreću paliti razni alati i pokreće se živa rasprava. Ali ne ona uobičajenih stanovnika tamošnjih ulica, već radnika koji obnavljaju potresom oštećene kuće. Nemali broj njih i dalje na sebi nosi duboke brazde koje su razdijelile fasadu na pola, krovove prepune rupa s kojih prijete nestabilni crepovi ili pak odvaljene prozore koji više ne mogu štititi stanare od hladnoće.
Nećemo se straha lako riješiti
Ali u većini takvih zdanja zapravo već dugo nikoga i nema, govore nam radnici koje smo uhvatili na gablecu, a dodaju i kako nekad imaju osjećaj da oni čine većinu dnevne populacije u naselju koje će u povijesti ostati upisano kao epicentar potresa koji je cijeli Zagreb digao na noge.
– Ovdje u Popovcu je napokon krenulo, gradi se na sve strane, obnavljaju se kuće, ali ako se pomaknete samo jedno brdo dalje, u Ulici Svete Barbare, stanovnici ni nakon četiri godine nemaju vodu. To se u potresu poremetilo i tako je ostalo. Nitko ih ne pita kako je živjeti u tim uvjetima, mislim da brojne ljude na ključnim pozicijama nije ni briga, i to je ono najžalosnije. Znam da Grad nije zadužen za obnovu privatnih objekata, ali smeta mi što ne pokazuju ni da im je previše stalo kada će se metropola obnoviti, posebice ovaj dio koji nije u centru – govori nam jedan od radnika.
I sam je stanovnik Markuševca koji gradi kuće, a uz bok domaćim radnicima stoje i oni iz cijelog svijeta od kojih se zapravo većina nije ni nalazila u Zagrebu tog 22. ožujka 2020., ali ne mogu se dovoljno načuditi činjenici da se neke kuće tek sad kreću obnavljati. A strah se osjeti i dalje, čemu pridonosi činjenica da se prije nešto manje od dva tjedna, poput zlog podsjetnika, tlo u nekoliko navrata treslo na širem zagrebačkom području. Početkom mjeseca dogodila su se dva uzastopna udara, sa samo nekoliko minuta razlike, oba s epicentrom baš u Markuševcu. A onda je tog istog dana, oko podneva, zabilježeno podrhtavanje na Medvednici, a dan poslije ponovno u Podsljemenu.
– Sjećam se tog jutra 2020. kao da je danas. Normalno je da od toga ostaju traume, ali nekako se bojim da ih se i nećemo baš tako lako riješiti, tlo svako malo podrhtava. Možda kada bi obnova išla brže, nekako bismo lakše disali i osjećali se sigurnije – govori nam pak gospođa Katica, koja je u Markuševec došla obići bauštelu uz svoju dvokatnicu i ponuditi kolače vrijednim radnicima.
Živi kod sestre u Dubravi i zahvalna je na tome što ima gdje biti, ali nakon četiri godine više ne želi nikome smetati. Nedostaju joj njezin vrt i društvo iz susjedstva, ali čak i kada se vrati, nije sigurna koga će zateći u ulici. Uobičajeno mirni Markuševec postao je još sjetniji nakon 2020. Iako se u središtu zna susresti nešto prolaznika, a kafići i restorani djeluju ispunjeno, kaže kako to nije ni sjena života kakav je bujao u ovom podsljemenskom naselju.
– Tužno je kako nas je taj potres potpuno izuo iz cipela u koje nikako da se vratimo. Obnova nas je još više razjedinila. Neki su se i trajno odselili. Prodali su zemljišta jer im se više isplatilo nego čekati državu. Žao mi je što s nekim ljudima koje sam gotovo svakodnevno viđala 30 godina vjerojatno više neću imati nikakav kontakt – iskreno će Katica.
Ne dopustiti da se zaboravi
S markuševečkih brdašaca iščezla je i većina bijelih točaka koje su dugo vremena bile dio prepoznatljive vizure. Kontejnera u kojima su brojni Zagrepčani morali skupiti djeliće života preostale nakon potresa sve je manje, ali jedna od onih koja će četvrtu obljetnicu dočekati u njemu 85-godišnja je umirovljenica Barbara Topolovec. Treći je ovo put da je obilazimo na njezinu Krsišću, gdje izgleda kao da je vrijeme stalo.
VEZANI ČLANCI:
Zelena kuća u kojoj je podizala obitelj čeka na rušenje. Još koristi jedan dio kao improviziranu kupaonicu jer toalet koji je dobila stoji na strmini na koju se ne može uspeti. Jedan od rijetkih znakova da se godišnja doba u njezinu dvorištu izmjenjuju jest interijer koji je skromna umirovljenica uredila za nadolazeći Uskrs.
– Opet mi dolazite, kako vas je lijepo vidjeti – pozdravlja nas uvijek s energijom na kojoj bi joj mnogi pozavidjeli. Kada smo je upoznali, jedina želja bila joj je da ne umre u kontejneru, ali iako nadu ne gubi, kako vrijeme odmiče raste osjećaj, priznaje nam, da će joj djeca, unuci i praunuci lampaš zapaliti ispred zdanja koje joj posljednje četiri godine pokušava nadomjestiti dom.
– Što da vam kažem, ne mogu se žaliti, od toga nema ništa, na sve sam naučena. Nije mi loše u kontejneru, ali nisam se nadala da će ovoliko trajati cijela ta priča – govori nam. Serija nedavnih potresa vratila je strah iz tog ožujskog jutra 2020., ali ovoga puta bila je spremna i znala je kako treba reagirati. Taj je osjećaj opreza jednostavno nešto s čim se, kaže, naučiš živjeti.
Smeta je to što kada je prije gotovo dva mjeseca ministar Branko Bačić obilazio gradilišta u Markuševcu nije svratio i do nje, a vjeruje i do mnogih drugih koji i dalje nisu uspjeli krenuti u obnovu. Usto, od prvog dana života u kontejneru redovito dobiva račune za struju koji stanovnicima Markuševca nikada nisu bili oprošteni.
– To me baš boli, svi su nas zapostavili. Jasno je da se stvari ne mogu mijenjati preko noći, ali razočarani smo što nitko ne dolazi niti da bi čuo kako živimo. Mi susjedi imamo jedni druge i pomažemo si koliko god možemo, ali ne smijemo pustiti da priča o potresu padne u zaborav dokle god nisu svi zbrinuti u svojim kućama – zaključuje Barbara Topolovec.
VIDEO: Prošle su četiri godine. Zagreb je udarilo 5,5 po Richteru, grad je sličio na horor film
Dok smo bili pod Austro-ugarskom onda se Zagreb nakon potresa gradio ,a sad ljudi ne idu više u Centar da im nešto ne padne na glavu sa zgrada.Glavno da se na sva usta hvale kakosu dobili novac za obnovu?!Ako stanari sami nemaju za obnovu onda neka žive u ruševinama.