Izaberite poznate domoroce, ali neoskvrnjenog muževnog značaja, izaberite ljude praktične, kojima diela na riečima ne zaostaju. Tako je ban Josip Jelačić opisao kakav bi trebao biti onaj tko će voditi metropolu kada je krajem 1850. donesen Privremeni obćinski red za Zagreb, koji je omogućio da današnji glavni grad dobije svog prvog gradonačelnika. Dokumentom su ukinuti stari feudalni propisi iz Zlatne bule Bele IV. te spojeni dotad zavađeni Gradec i Kaptol.
Učinjeno je to više od 700 godina od prvog spomena Zagreba 1094., koji se koristi kao “rodni list” grada. No prvog gradonačelnika metropola je dobila tek pola godine nakon što su dva gradića spojena u veći, i to na Jelačićev poticaj. Riječ je o Janku Kamaufu, posljednjem gradskom sucu Gradeca, kako se prema Zlatnoj buli zove prvi čovjek tadašnje gradske uprave. Spomen na zagrebačkog odvjetnika, rođenog tek nekoliko kuća od Kamenitih vrata, danas je Kamaufova ulica, koja spaja Vlašku i Petrovu, a o njemu i Zagrebu toga doba pisao je i Zvonimir Milčec.
Gazio amerikanskim koracima
“Provincijski je to gradić od jedva 17 tisuća stanovnika, gradske ulice su uske i neuređene, potok Medveščak otvoren je i za vrijeme proljetnih bujica poplavljuje Harmicu i Ilicu, a kako su jedino svjetlo uljanice i svijeće, grad živi u mraku”, piše poznati autor. Kamauf je, dodaje, bio začetnik mnogih ideja za razvoj, poput natkrivanja potoka Medveščaka, uvođenja petrolejske rasvjete ili probijanja novih ulica, zbog čega je planirao i kredit od 400.000 forinti, ali tada siromašan Zagreb nije si “mogao priuštiti takav zalogaj”. Poslije Kamaufa bilo ih je čak 46, među kojima i arhitekata, bankara, pravnika, profesora, novinara, liječnika, ali i mesara, a najdugovječniji je nedavno preminuli Milan Bandić. No među rekorderima su, iako s puno manje staža, i Adolf Mošinsky koji je Zagrebom upravljao od 1892. do 1904., Vjekoslav Heinzel, koji mu je na čelu bio od 1920. do 1928., te Većeslav Holjevac, koji je bio gradonačelnik od 1953. do 1964. On je i jedini kojemu je podignut i spomenik, koji gleda prema Novom Zagrebu, “gradu u gradu” koji se izgradio za njegova “šefovanja”.
Mnoga imena ostala su zametena u prošlosti, pogotovo gradonačelnika koji su na funkciji bili godinu dana, iako ima i onih koji su unatoč kratkom “vladanju” zapamćeni. Jedan od njih je Pavao Hatz, koji je ulicu dobio u centru grada kojem je bio na čelu od 1872. do 1873. Bogati kućevlasnik sagradio je dvije palače na južnoj strani glavnog trga, koje je projektirao tada poznati arhitekt Bartol Felbinger. Ona na broju 15 još ondje stoji, a druga je niknula na uglu s Gajevom da bi na njezinu mjestu 1930. bio podignut hotel “Milinov”, današnji “Dubrovnik”.
Jedan od Hatzovih prethodnika, Vjekoslav Frigan (1861. – 1868.), ostat će zapamćen po tome da je za njegova mandata Zagreb s Europom povezan prvom željezničkom prugom, kao i po tome da je na Jelačić-placu podignut Fernkornov spomenik banu. A jedan je gradonačelnik postao poznat kao onaj kojeg je “odnijela voda”. Ivan Vončina, koji također ima svoju ulicu, uveo je prvi gradski vodovod, no to je dovelo do raskola. Vončina je, naime, zagovarao ideju da se voda dovede s Medvednice, a oporba u gradskom zastupstvu, kojoj je na čelu bio Stanko Andrijević, da se treba crpiti iz savske nizine. Kako je na kraju provedena Andrijevićeva inicijativa, Vončina je dao ostavku, a ovaj stupio na njegovo mjesto.
Potom je došao Matija Mrazović, kojeg Milčec opisuje kao “najtužnijeg gradonačelnika” jer je Zagrebom upravljao u vrijeme jakoga potresa 1880. Njemu predbacuju i da je grad napustio i brigu popisivanja štete svalio na Augusta Šenou, tadašnjeg gradskog senatora, koji je u obilasku i obolio.
Mrazovićev je nasljednik pak bio Josip Hoffman, za čijeg je gradonačelnikovanja Zagreb postao prava metropola. Ipak, malo tko se njega spominje, a puno je poznatiji graditelj Hermann Bollé, koji je za Hoffmanova mandata ostavio veliki trag na izgledu grada. Među ostalim, tada se mijenja izgled katedrale, koja umjesto jednog dobiva dva tornja, a gradi Bollé i obrtnu školu, danas Muzej za umjetnost i obrt, te arkade na Mirogoju.
I drugi su htjeli ostaviti traga pa je, primjerice, Milan Amruš (1890. – 1892. i 1904. – 1910.) u grad iz Amerike doveo Nikolu Teslu. Ideja je bila da znanstvenik pomogne u uvođenju električne rasvjete, čime je Amruš bio opsjednut, no u tome je uspio tek u drugom mandatu. Svoju ulicu nema, ali ima park Adolf Mošinsky, za čijeg su mandata od 1892. do 1904. nastale najpoznatije gradske vizure; izgrađeno je Hrvatsko narodno kazalište, Mimara, formiran Tomislavov trg...
Mošinskom se pripisuje najuspješnije razdoblje Zagreba, no veliku je potporu imao u jednom od najutjecajnijih političara svoga doba, Izidoru Kršnjavome, koji je, kao ministar za nastavu i bogoštovlje bana Khuena-Héderváryja, izravno zaslužan za gradnju kazališta i realne gimnazije u kojoj je danas Mimara.
Za gradonačelnika za kojeg kažu da je “gazio naprijed amerikanskim koracima” Zagreb se naročito širio, i to na sve strane. Riječ je o Vjekoslavu Heinzelu, koji je na čelu bio od 1920. do 1928.
“Niču cijele nove gradske četvrti: Peščenica sa Zvonimirovom ulicom, Volovčica, Sigečica, Kruge, Martinovka, Zavrtnica, Pongračevo, Rebro, predjeli luksuznih vila na Medveščaku itd. Osim toga, gradi ili nadograđuje škole, ambulante, bolnice, javna gradska kupališta na Kvaternikovu trgu i u današnjoj Nazorovoj, proširuje Prolaz Tuškanac i započinje graditi tržnicu Dolac te Klaonicu u tadašnjoj Lašćinskoj, koju proširuje i kompletno uređuje, a koja će se kasnije zvati Sajmišnom, a danas, naravno, nosi njegovo ime, Heinzelova”, piše Milčec. Da bi sve to postigao, podigao je kredite velikih razmjera, a na kritike tko će to otplatiti samo bi odmahivao rukom i govorio “netko već bu, ali sve bu ostalo Zagrebu i Zagrepčanima!” Heinzel je ostao zapamćen i kao ljubitelj sportova, a sam je sudjelovao i na auto-moto utrkama.
Još nema svoju ulicu
A imao je Zagreb i gradonačelnika koji je o njemu napisao i turistički vodič. Stjepan Srkulj, koji je, zapisao je Milčec, bio rekorder po duljini brkova u usporedbi sa svim svojim prethodnicima i nasljednicima, upravljao je gradom od 1917. do 1919. te od 1928. do 1932. Vodič na 150 stranica nastao je početkom drugog mandata, a Zagreb u njemu Srkulj uspoređuje s Palermom, koji se jednako “kao Zagreb po pristrancima Zagrebačke gore, prostire podno Monte Pellegrina.”
“Zagreb postaje sve više i više atrakciona točka za putnike i turiste, koji putuju na Balkan i Jadran. Treba dakle u njima probuditi volju da se zadrže u Zagrebu, ako ih ovamo nanese slučaj ili njihova volja. Gradska općina ima interes na tome, da dade strancima i turistima valjanu priručnu knjigu, da se vidi što je Zagreb bio u prošlosti i što je sada”, napisao je Srkulj u svom vodiču iz 1928. No unatoč tome što je popločio put zagrebačkom turizmu, po njemu se još ne zove nijedna gradska površina.
I sad pored takvih imena pridodati i Tomaševićevo ime. Tužno.