Udruga Dobro dobrim (DoDo) s radom je započela u veljači 2021. kao građanska inicijativa za pomoć potrebitima nakon razornih potresa na Baniji. Godinu dana poslije, nakon prvih vijesti o ruskoj invaziji na Ukrajinu, svoje su djelovanje proširili i izvan granica zemlje. U Ukrajinu su do danas dostavili 71 transport osnovnih potrepština, a u koordinaciji im od početka pomaže veleposlanstvo Ukrajine u Republici Hrvatskoj.
– Drugog dana rata u Ukrajini otišli smo u veleposlanstvo i ponudili sve svoje resurse za pomoć u Ukrajini. Veleposlanstvo nam je odmah dalo svojevrsnu autorizaciju kojom je podržalo našu inicijativu da koordiniramo prikupljanje pomoći u cijeloj Hrvatskoj – objašnjava predsjednik Udruge Senad Palić.
Sreća ljudi neprocjenjiva
Tako je veleposlanstvo kontaktiralo potrebite u Ukrajini, a zatim ih informiralo o točnoj količini konkretnih potrepština. Te su informacije i lokacije prikupnih punktova oglašavali na društvenim mrežama, a akcijama prikupljanja pomoći odazvalo se na stotine tisuća sugrađana, ali i škola, fakulteta i tvrtki iz cijele Hrvatske. Nakon što se donacijama napune kombiji i šleperi, slijedi onaj kompliciraniji dio akcije, a to je transport. Putovanje je to od gotovo 1000 kilometara koliko ima samo do ukrajinske granice, a da za njega gorivom napune spremnik šlepera, potrebno je tri do četiri tisuće eura.
Veliku financijsku pomoć pružio im je Caritas Križevačke eparhije s kojim Udruga surađuje od samih početaka. Osim toga, Caritas je svojim kontaktima sa svećenicima i biskupima i u Hrvatskoj i u Ukrajini te brojnim drugim zemljama pridonio i kada se trebao pronaći smještaj za vozače transporta. U financijsku pomoć uključila se i telekomunikacijska tvrtka Infobip čiji su se direktori odricali vlastitih bonusa kako bi donacija bila što značajnija.
Benedikt Nikpalj dopredsjednik je zagrebačke podružnice Udruge, a kao njezin volonter donacije je u Ukrajinu prevozio četiri puta. Njegov prvi volonterski posjet Ukrajini bio je, kaže, u ožujku, posljednji u srpnju, a u tom je periodu primijetio i znatne promjene.
– Država se do sada već konsolidirala, svaki put primijetimo sve više patrola i iako je puno više kontrole u odnosu na prvi transport, put je puno jednostavniji – napominje. Najveći im je problem, dodaje, predstavljala organizacija transporta jer nisu znali kakvo je konkretno stanje na terenu, a kako je za vrijeme njegova prvog putovanja rat tek počeo, nije mogao prijeći granicu pa su se s ukrajinskim volonterima našli na neutralnom teritoriju. Dostavljao je u gradove Lavov, Zaporižja, Ivano-Frankivsk i još nekoliko ukrajinskih gradova, a najduže se zadržao pet dana te noćio u centrima za izbjeglice, hostelima, privatnim smještajima i slično.
– Neprocjenjivo je kad vidite sreću tih ljudi kojima ste dostavili pomoć, a koji nisu htjeli ili nisu mogli nikamo pobjeći – govori.
Od samih početaka u Udruzi, zajedno sa suprugom Sašom, volontira i Jasmina Vuk koja je oba puta kada je vozila u Ukrajinu uspjela stići samo do granice. Putovanja noću u nepoznato, kaže, nisu nimalo ugodna, ali ih ipak nisu spriječila da se zapute i drugi put kada su prevozili medicinske potrepštine namijenjene jednoj ukrajinskoj bolnici.
– Vozili smo po mraku i navigacija nas je vodila seoskim putovima i, iako smo se s njima čuli telefonski, ljudi koji su preuzimali robu čekali su nas u potpunom mraku i nije nam bilo svejedno. Ali, srećom nikada nismo imali nikakvih problema – objašnjava Vuk. Ružna sjećanja iz Domovinskog rata, ističe, vratila su se samim pogledom na ukrajinsku granicu gdje su zatekli mnoštvo majki s djecom.
Viktor Martinjuk rođeni je Ukrajinac koji s obitelji od 1999. živi u Osijeku, a odmah po početku rata u njegovoj rodnoj zemlji, kaže, osjetio je potrebu i počeo volontirati. Do sada je za Ukrajinu vozio samo jednom i to u srpnju kada su kombijem i šleperom prevozili madrace, laptope, lijekove, igračke, agregate i hranu. Obišli su tako bolnice i škole te dječje domove na osam lokacija.
– Izbjeglice nam konstantno dolaze i odlaze, odu u Ukrajinu pa se vrate u Osijek, a ima i onih koji se ne planiraju vraćati u Ukrajinu – ističe te dodaje kako smatra da mu je bila dužnost da se prijavi za volontera s obzirom na to da zna jezik, a poznaje i ukrajinske ceste.
Spavaju u odjeći
Udruzi uvelike pomaže kada ih volonteri izvještavaju direktno iz Ukrajine, a u toj se ulozi trenutačno nalazi profesor s Fakulteta političkih znanosti Hrvoje Cvijanović koji je ujedno i predsjednik programskog savjeta Udruge. U početku je, kaže, počeo pomagati sam, a s Udrugom su ga ubrzo povezali kolege novinari. Dodaje i kako je posljednji, 70. po redu, transport kojim je prije nekoliko tjedana i sam stigao u Ukrajinu bio najzahtjevniji do sada. Naime, ovoga je puta tijekom organizacije rađeno istraživanje konkretnih potreba prema broju djece i regijama u kojima se nalaze, pri čemu su surađivali s ukrajinskim volonterima, a pomoć je na koncu dostavljena u desetak dječjih domova, nekoliko bolnica te obiteljima.
– U jednom takoreći zabačenom selu pronašli smo obitelj s jedanaestero djece, među kojima i usvojena siročad, a dostavili smo im školski pribor, razne igre i laptope – napominje. Spavaju, govori, u odjeći i uvijek su na oprezu, a duga im putovanja ponekad stvaraju psihički i fizički napor, ali sve to postaje manje bitno kada ugledaju sretna lica djece kojima su dostavili igračke.
Danas je za Kijev krenuo još jedan transport koji prevozi interventnu pošiljku lijekova i ostalog medicinskog materijala.
Bravo!