Za tada 12-godišnju Zdenku Vukman idilično Trnje predstavljalo je uspomene o živopisnom djetinjstvu koje je izgledalo kao da nikada neće završiti. Ljubaznost susjeda, šetnje s kujicom Nerom i vrt uz kuću u kojem su rasle dvije raskošne trešnje. Fragmente trnjanske svakodnevice u jednoj noći srušila je nabujala rijeka. Prošlo je točno 60 godina od stravičnog događaja koji se i danas s jezom prepričava u Zagrebu. Bila je to večer između nedjelje i ponedjeljka, s 25. na 26. listopada 1964. godine, kada se podivljala Sava izlila iz korita i poplavila trećinu grada. Najveća šteta zabilježena je na Trešnjevci, u Trnju, na Peščenici i u Novom Zagrebu. Pogubni vodostaj, koji je prelazio 510 centimetara, odnio je 17 života. Čak 40 tisuća stanovnika, od tadašnjih pola milijuna koliko ih je živjelo u Zagrebu, ostalo je bez krova nad glavom.
Ta je sudbina zadesila i obitelj Zdenke Vukman, čije je odrastanje uz trnjanski nasip, prisjeća se, naglo prekinuto. – Sava je sve odnijela. Tog 25. listopada vodostaj je stalno oscilirao, svaki smo pad slavili i nadali se najboljem. Tada sam s mamom, tatom i sestrom bježala preko Kruga na željeznički most do Paromlina i dalje prema centru. Uzeli smo samo kišobran i našu mezimicu Neru – govori Zdenka Vukman.
Nadu da će Sava ipak popustiti srušila je bujica koja je, domeće naša sugovornica, doputovala nevjerojatnom brzinom. Njezina je obitelj došla do policijske stanice u Petrinjskoj tražeći pomoć. Dobili su privremeni smještaj u osnovnoj školi u Mesničkoj ulici.
– Složili su nam klupe na kojima smo spavali. Tamo smo bili dobrih deset dana, sa stotinjak drugih ljudi. Potom su nas premjestili u Voćarsku, odakle sam svaki dan putovala u trnjansku školu. Povremeno smo se vraćali u kvart da bismo obišli kuću, ali nije joj bilo spasa. Sve je bilo uništeno – sjetno komentira Zdenka Vukman, čija je obitelj tek sedam godina nakon poplave pronašla trajni smještaj u Botincu. Slike su to koje ne može izbaciti iz glave, a čak i danas, kada se Sava zna izliti iz korita, prožme je neugodan osjećaj koji podsjeća na tu, kako opisuje, jezivu količine vode iz 1960.
Materijalna šteta jedne od najvećih katastrofa iznosila je oko sto milijardi tadašnjih dinara. Nažalost, uzbuna nije bila na vrijeme oglašena što je prouzročilo štete kakve Zagreb ne pamti. O cijeloj situaciji pisao je i Večernji list, a 26. listopada bio je prvi datum otkako je Večernjaka da on nije izašao na kioske. Mogao se kupiti tek dan poslije, zajedno s Vjesnikom, a stranice su preplavile dramatične priče koje su uzdrmale grad u prvim trenucima katastrofe. Gotovo nevjerojatna je ona o ženi koja je, u trenutku kada se sa sugrađanima borila protiv praktički nezaustavljivih bujica i spašavala svoje dragocjenosti, dobila trudove.
"Noćnu tišinu prekidaju česti uzvici ljudi koji s tavana svojih kuća traže pomoć, jer je voda već doprla do njihovih stanova. Nije bilo dovoljno čamaca da se pritekne svima u pomoć, ali kad se začuo krik: 'Pomozite, ovdje je rodilja!', tri muškarca napustila su čamac koji je upućen na mjesto odakle su čuo vrisak. Bila je to Ana Horvat koja je prvi put u životu trebalo da postane majka", pisalo je u broju Večernjaka koji je izašao 27. listopada.
U izdanjima iz studenog 1964. puno se pisalo se i o humanitarnoj pomoći koja je pristizala u metropolu, ali i o složnosti Zagrepčana koji su potvrdili da u ovakvim katastrofama na površinu ispliva sva sila ljudske solidarnosti. Nju su uvelike pokazali studenti koji su spašavali ljude od bujica, ali i nosili hranu svojim kolegama koji su ostali zarobljeni u studentskim domovima.
U štiklecima se kriju i priče o inspekcijama koje su pregledavale kuće i stanove pri čemu su označavani "X" oznakama različitih boja. Ako je kuća na sebi imala žuti "X", to je značilo da joj slijedi popravak. Kuće s crvenim znakom "X" pretrpjele su nepovratne posljedice poplave i bile su predviđene za rušenje. Žute oznake i danas se mogu vidjeti na nekima od starijih, preživjelih zgrada, poglavito na Trešnjevci.
Iza označenih zgrada koje i nose biljege iz te tragične jeseni stajala je poruka da se mora poraditi na sustavu obrane od poplava u Srednjem Posavlju. Oteretni kanal Sava – Odra dovršen je 1971., a aktivira se kada razina vode u Savi kod Jankomira prijeđe određenu granicu, preuzima je i odvodi u slabo nastanjeno područje istočno od Velike Gorice. Povišeni su i nasipi, a ugrađena je i dodatna zaštita od povratnih voda na ušću potoka Vrapčaka u Savu. Nakon rekordnih kiša u srpnju 1989. godine, kao mjera opreza izgrađene su i retencije na svim gradskim potocima, bliže izvorima, u brdskom dijelu grada.
>>FOTO Prizori iz zraka na devastirano selo: Evo kako izgleda Donja Jablanica nekoliko dana nakon katastrofalnih poplava>>
Baš me zanima da li su tada neki toliko urlali na institucije kao danas na Hrvatske vode. Ja bi rekao da nisu jer bi ih nakon toga pokupila „narodna milicija“.