Nesebično i “u sjeni” godinama pomažu onima kojima je to najpotrebnije, što djeci i migrantima, što starijima, bolesnima i nemoćnima. Zauzvrat nikada nisu tražili ništa, no njihovo su dobrotvorstvo prepoznali Volonterski centar Zagreb (VCZ) i gradski Ured za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom. Oni, naime, provode natječaj za dodjelu Volonterskoga Oskara, a od 15 pristiglih nominacija u prvome krugu, i ove su godine odabrali troje finalista. Glasati možete do sutra na stranici www.oskar.vcz.hr ili u uredu centra u Ilici 29, a na listi su Lara Andrić, Viktorija Petek i Zvonko Grgec. Proglašenje pobjednika bit će u petak, kada će i Antoniji Jušić, volonterki udruge La Verna, biti dodijeljena nagrada za životno djelo.
Postao sam bolji čovjek
– Iznenadio me prolazak među finaliste, a pozivi i poruke podrške pristižu sa svih strana. I jako mi je drago što mogu predstavljati inicijativu u kojoj pomažem – kaže Lara Andrić, dvadesetogodišnja studentica psihologije. Ona više od godinu dana, po šest sati tjedno, volontira u udruzi Are You Syrious, a trenutačno je u programu podrške “Braco i seka” koji djeci izbjeglicama pomaže pri integraciji u obrazovni sustav.
– Moj volonterski rad primarno je individualni unutar jedne obitelji. Radim s dvoje djece iz Iraka, djevojčicom od 12 godina i dječakom od devet. Učimo hrvatski jezik i pružam im podršku u svladavanju školskog gradiva – objašnjava. No njezin rad uključuje i druženje, igranje, izradu materijala, a po potrebi i podršku obitelji oko pronalaska posla, asistenciju pri posjetima institucijama te pomoć u ostvarivanju prava na zdravstvenu zaštitu.
Umirovljena sedamdesetjednogodišnja računovotkinja Viktorija Petek također pomaže djeci, i to već četiri godine, ali u udruzi Mali zmaj.
– U sklopu posla primam donacije, upisujem ih u formulare, pripremam pakete s odjećom i hranom... – nabraja druga finalistica. Pronašla se, kaže, u volontiranju jer su sreća i ispunjenost kad nekome pomogne, kaže, zarazan osjećaj koji je teško opisati.
– Ništa nije tome slično. Planiram volontirati dok god fizički budem mogla. Kada sam preboljela karcinom, shvatila sam to kao drugu priliku za život te odlučila svaki dan učiniti nešto dobro kako bih na neki način pokazala zahvalnost – ističe Viktorija Petek.
Da će biti jedan od favorita za Volonterskoga Oskara nije slutio ni inženjer aerotehnike koji radi na Fakultetu strojarstva i brodogradnje, šezdesetčetverogodišnji Zvonko Grgec. A on pet godina volontira u Hrvatskoj udruzi za ravnopravno roditeljstvo kojoj je cilj zaštita prava djeteta na cjelovitu obitelj, bez obzira na to žive li roditelji zajedno ili ne.
– Teško mi je gledati sve te mlade ljude koji dolaze u udrugu i njihovu nemoć, često borbu s vjetrenjačama. To mi daje dodatnu snagu da ustrajem u pomaganju drugima. Kroz volontiranje sam upoznao puno dobrih ljudi i, iako nisam u mladim godinama, promijenio sam se nabolje. Nadam se da ću takav biti dobar tata svojoj kćeri, da će me vidjeti i biti ponosna na moje volontiranje – kaže Grgec.
Rad u udruzi shvaća ozbiljno kao i svaki drugi posao pa tako u pola desetljeća nije propustio nijednu tribinu ili okrugli stol koji su organizirali.
– Volontiram kad god treba. Nevažno je koje je doba dana ili noći, članovi u potrebi uvijek me mogu nazvati na mobitel – ističe inženjer.
Odlučeno je da nagrada za životno djelo pak ide u ruke sedamdesetdevetogodišnjoj Antoniji Jušić, koja je gotovo pola svoga života provela volontirajući i pomažući palijativnim bolesnicima.
– Sve je započelo kad me prije nekoliko desetljeća pokojni franjevac i pater Zvjezdan zamolio da obilazim dvije časne sestre na Vrhovcu. Od tada nikad nisam prestala volontirati i pomagati starijima i bolesnima – prisjeća se umirovljena učiteljica engleskog jezika i razredne nastave. I svoje je učenike, dodaje, uvijek nastojala učiti o ljubavi i suosjećanju prema starijima.
I sitnice puno znače
– Važno je da odmalena shvate koliko i sitnice, poput toga da se dignu nekom bolesnom i starijem u tramvaju te prepuste svoje mjesto, njima mogu puno značiti – objašnjava volonterka udruge La Verna.
A budući da je život posvetila palijativnim bolesnicima, rastužuje je što ih u posljednje vrijeme zbog situacije s koronavirusom ne smije posjećivati.
– No zato se gotovo svakodnevno s njima čujem telefonom. Do prije mjesec dana sam, primjerice, posjećivala jednu gospođu u Lašćinskoj svaku srijedu, i tako punih šest godina. Dugo se borila s karcinomom i nedavno je, nažalost, preminula pa bih voljela da sam je u međuvremenu još mogla vidjeti – zaključuje Antonija Jušić.
što se mene tiče sa MIGRANTIMA možete i zajedničko kućanstvo dijeliti i sve svoje...nitko vam to ne brani...