Rođen je u Mađarskoj kao Samuel Leopold Golderbeiter, no prezime je 1914. godine promijenio u Gati. Takvi postupci nisu bili rijetki među mađarskim Židovima koji su se nastojali asimilirati sredini u kojoj žive. Kovčezarski zanat iskovao je u Budimpešti, a u Prekodunavskoj tvornici torbi i kovčega bio je zaposlen od 1915. do 1920. Ondje se i zaljubio u kćer vlasnika tvornice Elizabetu Szecse, kojom se potom i oženio. Nakon potpisivanja Trianonskog ugovora kojim je Mađarska izgubila značajne dijelove svog teritorija, sa suprugom i kćeri Magdalenom preselio se u Zagreb, a onda u Medulićevoj ulici, na broju 12, otvorio obrtničku radionicu "Sljeme – tvornica kovčega i kožne galanterije". Trgovina za prodaju njezinih proizvoda niknula je pak u Ilici 26, a u travnju 1941. godine, ne sluteći što slijedi, otvorio je i dućan na glavnom gradskom trgu.
Nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske, bio je prisiljen ostaviti svoju tvornicu i trgovinu te s obitelji napustiti Zagreb. Pobjegli su u Hrvatsko primorje, no ni ondje nisu bili zaštićeni od fašističkog režima. Obitelj je prošla put logora od onoga u Kraljevici preko Kampora na Rabu pa sve do najzloglasnijeg Auschwitz – Birkenau, u kojem su po dolasku 4. travnja 1944. Elizabeta i Samuel izgubili život. Magdalena je rat preživjela, udala se i odselila u Sjedinjene Američke Države, u kojima danas živi njezina kći Vivian Gordon.
– Bilo ju je jako teško pronaći, a još tužnije kada sam shvatila da posjedujem više informacija o njezinoj obitelji nego ona sama. Čak ni ona nema nijednu djedovu fotografiju pa će to kako je izgledao Samuel Gati ostati nepoznanica – govori nam Maja Arčabić, autorica izložbe "Izblijedjela povijest – tvornica kovčega i kožne galanterije Sljeme" koju do 3. studenog možete posjetiti u Muzeju grada Zagreba.
Gatijeva znanja te vještine zaposlenika, kvalificiranih kovčezarskih, torbarskih i remenarskih radnika, izdvojili su "Sljeme" kao jednu od prvih tvrtki Zagrebu koja je izrađivala kovčege, torbice i kožnu galanteriju vrhunske kvalitete. U tvornici su djelovali majstori koji su proizvodili kožne, drvene, lakirane i platnene kovčege te svu torbarsku, galanterijsku i sportsku kožnu robu, a u prosjeku je bilo zaposleno 30-ak ljudi. "Sljeme" je i brzo napredovalo pa je tvrtka sredinom tridesetih godina prošloga stoljeća imala i poslovnice na Zrinjevcu te u Beogradu, a predstavljali su se na svjetskim izložbama u Parizu i Barceloni, gdje su dobili i priznanja.
Početkom tridesetih stekli su simboličku titulu "kraljevskog dvorskog dobavljača", koju su istaknuli na svojim proizvodima, a kovčege su izvozili i u Francusku, Italiju, Austriju i Švedsku. Obrtnička je radionica nakon Drugog svjetskog rata nacionalizirana, a šezdesetih godina preseljena na Horvaćansku cestu pa potom sjedinjena s kožarskim poduzećem Almeria. Odlukom gradske uprave iz 1969. nekadašnji proizvodni pogon prenamijenjen je u umjetnički atelijer, a početkom ovoga desetljeća zgrade su srušene i na njihovu je mjestu niknuo poslovno-stambeni kompleks.
VEZANI ČLANCI:
Jedini trag djelovanja "Sljemena" kovčezi su i torbe baštinskih obilježja koji se čuvaju u muzejskim institucijama te privatnim kolekcijama i ostavštinama. U postavu izložbe pak 15-ak je kovčega koji su do Muzeja grada Zagreba došli različitim putevima, od onih koji su slučajno nađeni na Hreliću do primjeraka koji su stigli kao donacija. Jedan od "ulova" na Hreliću bio je veliki putni kovčeg obložen crnim impregniranim platnom koji je pripadao opernom pjevaču Hrvatskog narodnog kazališta Gregoru Radevu. Među vlasnicima kovčega "Sljeme" bio je i karmelićanin iz Svetišta Majke Božje Remetske, a eksponat je ondje pronađen tijekom radova nakon potresa. Bio je u upotrebi više od 70 godina, što ga čini i jednim od kovčega iz Gatijeve radionice koji je najdulje "proputovao".
U fundusu je i primjerak koji je pripadao obitelji prirodoslovca Otona Kučere, prvog ravnatelja Zvjezdarnice, a među eksponatima su i kovčezi za šešire, kao i damska torbica te toaletni kovčeg izrađen od kože čiji su rubovi ručno prošiveni. Pripadao je slikarici Lidiji Kašpar Stranić, koja ga je naslijedila i darovala Muzeju za umjetnost i obrt.
tako je i hadeze s obitelji i prijateljima nakon domovinskog rata kroz privatizaciju popljačkao i pozatvarao mnoge uspješne tvornice po hrvatskoj.