Kao velika sretna obitelj. Tako je, ima tome stotina godina, funkcionirala zajednica građana Grada Zagreba. Elektra je besplatno mijenjala žarulje koje su pregorjele. Odvoz smeća bio je besplatan: gradski oci smatrali su da su građani putem poreza već platili taj trošak. Komunalna poduzeća - Vodovod, Gradska plinara i Munjara - živjela su snažni zamašnjak, ne zaostajući ni pedlja pred europskim metropolama.
Tih godina, s početkom 20. vijeka, stari pogoni prerastaju u goleme tvornice, a njihova gradnja omogućila je i elektrifikaciju ZET-a, nužnog za razvoj Zagreba koji je bujao životom. A onda su zapuhali vjetrovi rata, Prvog svjetskog rata.
Procvat kriminala
- Štedjelo se na rasvjeti koja je bila većinom plinska. Tijekom rata, gorjela je sve manje i sve kraće svakog dana u sve manje ulica. To je za posljedicu imalo velike socijalne probleme, građani su se bunili na procvat kriminala i bojali se za sigurnost svoje djece. Velik problem bila je i radna snaga jer su mnogi stručnjaci s početkom rata mobilizirani. Bilo je dosta panike pa je vlast morala postaviti stražu kod vodocrpilišta jer su se stalno pronosile glasine da su neprijatelji zatrovali vodu. Zbog toga su gradski oci odustali od ideje da kao radnu snagu iskoriste ratne zarobljenike: nisu im vjerovali. Nakon prve godine rata, mnogi su inžinjeri vraćeni s fronta jer su bili korisniji na poslu - priča dr.sc. Goran Hutinec s Filozofskog fakulteta, jedan od predavača na dvodnevnom znanstvenom skupu "Zagreb u Prvom svjetskom ratu".
Zato je, nastavlja, Gradska štedionica procvjetala: u ratno vrijeme novac je bio dostupan ali nije ga se imalo na što potrošiti, pa se više štedjelo, osobito prema kraju rata 1918. kada je imovina Štedionice nabujala deset puta. Najveće je promjene tijekom rata, ipak, doživio ZET.
- Gradska vlast iskoristila je ratnu situaciju pa je od tadašnjih vlasnika, Belgijanaca s neprijateljske strane, uz pomoć kredita Gradske štedionice otkupila dionice i tada je ZET postao zagrebačko poduzeće - priča dr. Hutinec, dodajući kako je tih godina formirana Aprovizacija, gradska ekonomija koja je funkcionirala kao farma gdje se proizvodila hrana za ratom ugrožene građane.
Nastambe za svinje
Bilo je i mračnih primjera. Dugogodišnji ravnatelj plinare Max Schonstein svoje je podređene, koristeći ratni kaos, često zlorabio za koristio za obavljanje privatnih poslova. Kada su se pobunili, zaprijetio im je zatvaranjem nastambi sa svinjama koje su im gradske vlasti dopustile u krugu poduzeća da ublaže posljedice gladi. Vlasti su,međutim, stale na stranu radnika, a ratnom profiteru ugovor nikad nije produžen. Nakon rata, gradskim je poduzećima trebalo cijelo desetljeće za oporavak, a stotinu godina kasnije, građani u srazu s profiteri uglavnom izvlače deblji kraj.
Tada smo 1. prosinca 1918. na prevaru ušli u Jugoslaviju (koja se tada još zvala Kraljevina SHS) i već 5. prosinca na Trgu bana Jelačila padaju prve hrvatske žrtve: Na prosvjednike pucaju vojnici po naredbi Grge Angjelinovića. Ubijeno je 13, a ranjeno 17 ljudi. "Radi tog krvoprolića zavladalo je u Zagrebu ogorčenje o kojemu se nitko nije smio javno izraziti, kako ne bi bio uhićen. Novine su morale šutjeti, da ih ne stigne sudbina pravaškog dnevnika "Hrvatska", kojemu je šef policije dr. Grga Angjelinović 4. prosinca 1918. zabranio daljnje izlaženje. Ubijeni su: Slavko Šćukanec, Sentmartoni, Miroslav Svoboda, Viktor Kolombar, Miloš Mrše, Mato Gašparović, Mijo Staničer, Stjepan Jureša, Josip Lupinski, Ferdo Veršec, Nikola Ivša, Dragutin Kostelac, Andro Martinko i Antun Tašner-Juričić.[3] Nakon pokolja na gradskim se ulicama pojavila brojna vojska novog režima, čitavi odredi pješaštva i konjaništva." " Srpska hegemonija ogledala se i u gospodarsko smislu. Iako su krune bile približno jednakog omjera s dinarom (1:1), a cijeli zapadni dio zemlje koristio je upravo krune, službeni je Beograd ubrzo izdao zakon kojim je omjer razmjene bio 4:1 u korist dinara. Naime, svi oni koji su željeli mijenjati krune za dinare, a morali su jer je Beograd ukinuo krune kao valutu, morali su dati 4 krune za 1 dinar, što je bilo i više nego nerealno. Slično je bilo i sa agrarnim reformama i oporezivanjima - podjela zemlje išla je u korist srpskim seljacima, a velik broj hrvatskih seljaka morao je sakrivati stoku kako im država ne bi naplaćivala velike poreze na posjedovanje stoke." 1920. Beograd sklapa s Italijom Rapallski ugovor "kojim su Italiji pripojeni Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (osim dijela općine Kastav), grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo i Palagruža, te je stvorena Slobodna Država Rijeka. Rapalskim ugovorom talijanskoj nacionalnoj manjini u Kraljevini SHS bilo je omogućeno pravo optiranja za talijansko državljanstvo, uporaba talijanskog jezika i sloboda vjeroispovijesti, a hrvatskoj i slovenskoj nacionalnoj manjini u Italiji nisu dana nikakva zakonska jamstva koja bi omogućila njihovu nacionalnu opstojnost." U lipnji 1928. na Stjepana Radića izvršen je atentat u Beogradu, u Narodnoj skupštini, 6.1. 1929. kralj Aleksandar uvodi diktaturu: "Raspušten je parlament, zabranjen rad svih političkih stranaka, sindikata itd, zabranjeni politički skupovi, uvedena stroga cenzura. Pojačan je policijski teror; politički protivnici su ne samo zatvarani, nego i ubijani." 18. veljače 1931. godine pripadnici režimske "Mlade Jugoslavije" dočekuju svjetski poznatog znanstvenika Milana Šufflaya, hrvatskog domoljuba, i čekićem mu razbijaju glavu na pragu njegove kuće u Zagrebu od čega umire dan kasnije. " Policijski agenti Belošević i Zwerger, koji su razbojstvo počinili, sklonili su se u Beograd i uzaludno je, poslije uspostave Banovine Hrvatske, traženo njihovo izručenje. Godine 1940., od 10. do 14. lipnja, u ponovljenom suđenju atentatorima Branku Zwergeru, Ljubomiru Beloševiću i Stevi Večerincu sud je i tad izbjegao dokazati notornu istinu, da su atentat i umorstvo izvršeni po naredbi šefa zagrebačke policije Janka Bedekovića, a po narudžbi iz Beograda.[1] Albert Einstein i Heinrich Mann pozvali su preko Međunarodne lige za prava čovjeka svjetsku kulturnu javnost da prosvjeduje protiv zločina izvršenoga nad Milanom Šufflayem.[6] Međutim, politička ubojstva Hrvata u Jugoslaviji su se nastavila." "Atentat je pokušan i na pravaša Milu Budaka, dok je Vladko Maček izbjegao smrt, ali je dobar dio vremena proveo u zatvoru." "Osim individualnih atentata, događali su se i neki kolektivni pokolji kao što su Sibinjske, Senjske i Vrbske žrtve. Gospodarska i politička hegemonija nije jenjavala, tako da je nova agrarna reforma ponovo išla na ruku srpskog seljaštva (naime, zemlju koja se dijelila prvo su dobivali sudionici Srpskih ustanaka, pa ratni veterani, a tek onda ostali), a odnos snaga na važnim državnim funkcijama bio je nevjerojatan - možda najbolji primjer je primjer generala Jugoslavenske vojske. Naime, od svih generala, broj srpskih generala bio je 161, dok je broj hrvatskih generala bio 2. Slični omjeri bili su i na drugim funkcijama." "Sibinjske žrtve je događaj u Sibinju koji se dogodio 19. veljače 1935., kada su mučki ubijeni hrvatski seljaci od strane protuhrvatski raspoloženog režima Kraljevine Jugoslavije." "Senjske žrtve naziv je za tragičan događaj 9. svibnja 1937. u Senju, kada su jugoslavenski žandari bez ikakvog povoda pucali na skupinu mladih Gospićana koji su sa hrvatskom zastavom došli u Senj. Tom prigodom žandari su ubili sedam mladića i djevojaka." "Vrbske žrtve je događaj u Brodu (danas Slavonskom Brodu) koji se dogodio 20. veljače 1935. kada su hrvatski seljaci iz Gornje Vrbe i Ruščice protestirajući protiv velikosrpskog terora dočekani ispred Gradskog groblja od srpske žandarmerije, te tamo prebijeni i mučki ubijeni." I tako dalje. Sve ovo treba ponavljati, jer neki misle da povijest Hrvatske počinje tek 1941. Duboki su korijeni zla i nesretna je povijest ove zemlje. I daleko složenija od jednostavnih tumačenja koja nam se već niz desetljeća nameću.