Start je bio u 7.30, “idealna” jutarnja špica, a testom smo odlučili provjeriti čija teorija drži vodu, odnosno hoće li se gužva na gradskim cestama najbrže, a usput i najjeftinije i s najmanje stresa, svladati autom, biciklom ili javnim prijevozom. Odabrana je ruta od Remetinca do centra, točnije od Doma zdravlja do HNK, koja zahtijeva presjedanja u ZET-ovoj kombinaciji autobusa i tramvaja, a auti i bicikli osuđeni su na omraženu Savsku, ulicu s tračnicama i bez označenih biciklističkih staza u kojoj “svatko svakome smeta”. Iako se mnogi ne bi kladili na to, na cilj je prvi stigao bicikl, za 18 minuta, autu su trebale 24, a put ZET-om trajao je čak 51 minutu.
– Sudeći po sličnim testovima u 20-ak europskih gradova, “pobjednik” je očekivan. Biciklist obično dođe prvi, pod uvjetom da je dobar i u formi. Slijedi javni prijevoz, a vozač automobila uvijek bi došao posljednji, posebice ako se putuje prema centru pa je sve manje trakova, a sve više sudionika prometa – kaže prometni stručnjak Goran Husinec. Ipak, dodaje, korisnici javnog prijevoza u drugim metropolama brže dolaze na cilj i zato što im je na raspolaganju podzemna željeznica, koje u Zagrebu nema.
Zeleno, a svi stoje
– Naš se javni prijevoz sporo razvija i ljudi se njime ne koriste zato što je učinkovitiji, nego zato što je mnogima jedini izbor – ističe Husinec.
No, kako je zapravo izgledao test?
S obzirom na vrijeme polaska i potencijalni kolaps na cestama, početak vožnje u automobilu bio je optimističan. Uz niz od tri zelena svjetla u Ulici Vice Vukova manje od minute trebalo je da se prođu Remetinec i Lanište, a poprilično je bezbolan bio i zloglasni rotor. Odličnim se pokazao odabir rute preko Jadranske avenije umjesto dolaska s južne strane Remetinečkom. Rano ujutro promet na rotoru, naime, regulira policajac koji propušta vozila s Jadranske, dok se na Remetinečkoj stvara golema kolona u kojoj je kasnije zapeo i Pixsellov fotoreporter koji je pratio testiranje. Treba biti oprezan već pri isključivanju s rotora jer je kolona od početka mosta, a cijelom njegovom dužinom malo se stoji, malo vozi 10 do 20 kilometara na sat. Početak je Savske bio čak ugodno iznenađenje, no najgore muke vožnje u pola osam ujutro pokazale su se na trasi od Zagrebačke avenije do Ulice grada Vukovara. Jednom riječju – strava. Na raskrižju kod Vjesnika na semaforu je bilo zeleno svjetlo, ali svi stoje. Prođe možda jedan auto i taj je sretan ne ostane li u raskrižju. Neki, pak, trak za desno koriste za “guranje” ravno, pa se stvara još veći kolaps. Vjerojatno nema vozača koji u tom trenutku ne pomisli da bi bilo najbolje ostaviti auto i krenuti pješice. Ili pitati nekog biciklista za đir na volanu. No, olakšanje dolazi nakon križanja s Vukovarskom te se ostatak puta sve do HNK prođe za manje od pet minuta. Unatoč frustracijama na određenim dijelovima rute, prolazno vrijeme od 24 minute čak je i zadovoljavajuće, iako je sigurno da u bilo koje drugo doba dana, osim između 16 i 17 sati, ne bi za to trebalo više od 15 minuta. Ni računica kada je benzin u pitanju nije bila loša; potrošeno je samo 3,5 kuna, što je manje od tramvajske karte.
Što se tiče bicikla, “ceh” je 0 kuna, a uračunati su i rekreacija te ispušni ventil od stresa. Na Remetinečkoj cesti iscrtana je biciklistička staza sve do Savskoga mosta, a budući da u tom dijelu grada u pola osam ujutro nema puno pješaka i da su nogostupi poprilično široki, nema ni gužve. No, i u tom su slučaju problemi uslijedili na Savskoj. Između vožnje kolnikom, budući da sve do križanja s Vukovarskom ne postoje biciklističke staze, i slaloma među pješacima na nogostupu, većina biciklista odabire opciju B. Iako svjesni da uzurpiraju pješački teritorij, malo je tko spreman odvažiti se na jedan od najekstremnijih sportova koje grad nudi – vožnju biciklom između tramvaja i nervoznih vozača automobila.
Ostane vremena za kavu
Nakon križanja s Vukovarskom, izblijedjele biciklističke staze nisu značajno promijenile brzinu vožnje budući da njima bezbrižno hodaju pješaci. No, upravo iscrtane staze biciklistima daju legitimaciju da ih zvoncem upozore na nepropisno kretanje, pa slalom s početka Savske pred dolazak na cilj postane spust. Za trasu od 5,4 kilometra trebalo je 18 minuta.
Treći sudionik testa odabrao je autobusnu liniju 234 koja “službeno” povezuje Remetinec i centar grada te obično stiže za samo 14 minuta, a vozi preko Kajzerice i Avenije Većeslava Holjevca do Glavnoga kolodvora, gdje je prešao na tramvaj(e) kako bi došao do HNK. Startna je pozicija bila stanica “Naletilićeva” s polaskom u 7.32, no bus je kasnio dvije minute. Gužve u vozilu nije bilo s obzirom na to da su ljudi na svakoj stanici i ulazili i izlazili. Međutim, tijekom vožnje Holjevčevom i Ulicom Hrvatske bratske zajednice autobus je zapeo u koloni te je tako na Glavni kolodvor stigao u 8.03, odnosno čak 17 minuta kasnije od predviđenog. Prolaskom kroz pothodnik izgubilo se još nešto vremena, a prvi tramvaj koji vozi u smjeru zapada trebalo je čekati šest minuta. “Dvojka” je poprilično sporo vozila do Vodnikove, nakon čega se nudi čekanje tramvaja na Savskoj i vožnja jednu stanicu do odredišta ili korištenje “cipelcuga”. Srećom, “sedamnaestica” je odmah stigla, a dolazak na cilj, pri čemu je trebalo iskoristiti dvije polusatne karte od četiri kune, uslijedio je u 8.21, pa se ispostavilo da je putovanje ZET-om trajalo dulje od vožnje biciklom i automobilom zajedno.
Napokon da se jutarnji malo potrudio i napravio kreativniji članak! Čestitke ekipa, nastavite tako! Manje Karoline više ovakvih članaka!