Snijeg je mnoge jučer ujutro šokirao, a nervozne vozače koji se svakodnevno probijaju kroz gradske gužve prva ovogodišnja bljuzga, zbog koje su "zapeli" na cesti, dodatno je razdražila. Tako su se jučer u prometnim "krkljancima" srednji prsti i najsočnije psovke mogle vidjeti i čuti iz gotovo svakog automobila koji su puževom brzinom klizili cestom. Na Medvednici je pak napadalo tridesetak centimetara snijega što je zimske službe natjeralo da angažiraju dvije ekipe koje su imale zadaću raščišćavati zatrpanu sljemensku cestu.
Šef zimske službe Srećko Vučković pohvalio je vrijedne "raličare" kojima se Večernjakova ekipa na zagrebačkoj gori trebala pridružiti. Krenuli smo u snježnu avanturu zagrijani željom da u kabini ralice iz prve ruke proživimo barem dio cjelonoćnog čišćenja snijega, ali problemi su nastali već na prvom većem usponu, gdje smo počeli proklizavati. Bilo je jasno da je ralica prije nekoliko sati prošla cestom, ali snijega je bilo previše da bi se glatko popeli do vrha.
Metar po metar
Polako metar po metar penjali smo se cestom, a sve veća mećava ljuljala je od težine snijega pognuto granje koje se nagnulo na cestu što je svako-malo zagrebalo po automobilu. Koncentrirani na vožnju od neugodnog zvuka grebanja trznuli bismo glavom, dok je pored nas protutnjio oskudno odjeven biciklist koji je svom snagom okretao pedale pa je navrh stigao uvjerljivo ispred našeg automobila.
Kada smo dopuzali do vrha, odahnuli smo, ali ralice ni za lijek. Tek pokoji snijegom zatrpani automobil bio je parkiran pored popularnih sljemenskih izletišta koji su zjapili prazni. Ni to nas nije obeshrabrilo, nadali smo se da ćemo ralicu naći pa smo krenuli prema Grafičaru do kojeg smo morali pješačiti. Isprva nas je veselilo škripanje snijega, ali s prvim šljapkanjem unutar čizama i promrzlim prstima, raspoloženje se gasilo.
- Ralica je bila jutros, ali sada je već toliko napadalo da moramo snijeg čistiti pomoću konjske snage i lopate jer bismo rado pošli kući. Pozvali smo ralicu, ali nam je dojadilo čekati - šaljivo su rekli "zabundani" gosti "Grafičara". Topli čaj u "Grafičaru" malo nas je zagrijao, ali nožni prsti su utrnuli, noge više nismo osjećali, a ralice nema - pa nema.
Pet sati do civilizacije
Ljutito smo se neobavljena posla ipak uputili u redakciju, ali barem ćemo se lako spustiti, tješili smo se. Da jedna nevolja uvijek povlači drugu ubrzo smo se uvjerili. Prema nama se u nedopuštenom smjeru penjao automobil s četiri upaljena žmigavca.
- Kud ćete vi?! Dolje je palo drvo. Morate natrag! - upozorio nas je dobrohotni vozač
Sada se "samo" trebalo okrenuti na preuskoj cesti što nam je nakon sto metara i uspjelo. Ali... Zaustavio nas je mladić iz automobila koji se vukao za nama.
- Molim vas, pomozite mi da se okrenem. Ako mi možete govoriti kak da motam i di da idem. Imam lance u "gepeku", ali ih ne znam staviti, a auto mi pleše po ceste ko lud - zavapio je neiskusan vozač Igor.
Zajedno smo krenuli prema gradu, ali smo ipak zaključili da je bolje ići po zagorskoj strani nego se spuštati u suprotnom smjeru do grada. Zaobilazeći granje i nakupine snijega nakon pet sati uspjeli smo doći do - prve civilizacije. Kada smo vidjeli znak Stubica konačno smo se opušteno vozili prema gradu.
Prema našem iskustvu svim vozačima savjetujemo - nigdje bez zimske opreme i lanaca koje ne treba zbog policijske kontrole držati u "gepeku", već ih treba znati staviti.
R. Vukadin
