Za točno 13 dana, odnosno 12. rujna, bit će godina dana otkako su se prve potresom pogođene obitelji iz soba studentskog doma u Cvjetnom naselju preselile u hostel Arena u Remetinečkom gaju. I ne može se baš reći, kažu, da su u tih godinu dana ondje “pustili korijenje”, ali ipak su uspjeli stvoriti neku stabilnu svakodnevnicu. Naučili su, primjerice, koja frizerka u kvartu pramenove radi za 150 kuna, a koja će od njih tražiti čak 700, sprijateljili su se sa susjedima iz obližnjih zgrada kod kojih često idu na kave, a neki od njih upisali su ondje svoju djecu u vrtić.
Zajednička nevolja prisilila ih je, osim toga, na suživot u vrlo malom prostoru pa su se u ovih godinu dana povezali poput obitelji, zajedno slaveći rođendane i godišnjice te pomažući jedni drugima kad zapadnu u životnu nevolju. Iako su im sobe tijesne i nedostaje im normalan obiteljski život, uz ovaj kvart i smještaj su se na neki način i vezali pa zato odluku hoće li se prijaviti na poziv koji je prošlog tjedna najavio gradonačelnik Tomislav Tomašević, po kojem se mogu preseliti u gradski stan, svatko od stanara hostela odvaže na svoj način.
Nekima se ipak ne isplati
Na prošlotjednoj je sjednici Gradske skupštine, podsjetimo, jednoglasno izglasan zaključak kojim se onima koji su u lanjskim potresima privremeno ili trajno ostali bez doma daje mogućnost da na maksimalno pet godina na korištenje dobiju jedan od dvjestotinjak raspoloživih gradskih stanova, a prednost, odnosno najveći broj bodova među prijavljenima dobit će upravo oni koji žive u hostelu ili stambenim kontejnerima te oni koji imaju više male djece ili su samohrani roditelji.
Mjera je, ipak, objasnio je gradonačelnik u četvrtak, namijenjena onima lošijeg socijalnog statusa pa se samo oni mogu i prijaviti. Kvadratura stana koji će dobiti ovisi o broju članova obitelji, a što se tiče troškova, oni čija primanja po članu obitelji ne prelaze 30 posto prosječne plaće u Zagrebu plaćat će zaštićenu najamninu, a oni s 50 posto prihoda po članu morat će izdvajati standardnu najamninu za gradski stan koja je do sada ovisila o kvadraturi stana, ali u svakom slučaju nije prelazila 200-tinjak eura. I sve to zvuči super, kažu nam stanari hostela, ali ipak svatko od njih ima jedinstvenu životnu situaciju pa zato moraju prvo dobro promisliti isplati li im se odlaziti iz besplatnog i toplog smještaja gdje dobivaju tri topla obroka dnevno u stan za koji će ipak morati svaki mjesec plaćati najamninu.
– Meni preseljenje osobno nije potrebno jer sam ja sama ovdje i osim sobe ne treba mi mnogo – smjesta govori Gordana Krama. U potresom oštećeni dom se, kaže, neće nikad vratiti jer je ondje pretrpjela previše traume, a u hostelu dobiva sve što joj je potrebno – hranu, prenoćište, čistu odjeću i posteljinu i dobro društvo. Nije tome sklona ni Fatima Šarić, unatoč tome što je ondje smještena s djetetom.
– Upisala sam je ovdje u vrtić. Jedino mjesto u koje se ja želim vratiti jest moj dom, ne isplati mi se izdvajati novac za neki stan gdje ću biti samo privremeno – kaže. Prije bi ostala u hostelu nego se odselila, ali još nije posve sigurna, odgovara nam pak Tanja Šorman, jer joj je svaka kuna potrebna s obzirom na to da sve ovo vrijeme plaća i režije za stan iz kojeg je otišla, unatoč tome što je teško oštećen u potresu.
– Uostalom, nas je samo dvoje pa ne znam bi li to bilo za nas isplativo. Treba, u svakom slučaju, vidjeti koji su kriteriji, gdje su točno ti stanovi – kaže ona.
Prilika za bolji život
Na novac treba misliti i mama Jasnica Petrović koja također plaća režije za stan u Opatovini, ali se na poziv namjerava prijaviti što prije jer želi vratiti svoj život u normalu.
– Mi smo izuzetno zahvalni što smo tu i što smo zbrinuti. Nemamo se na što požaliti jer nas hrane, peru nam, čiste. A upravo smo dobili i informaciju da će nam djeca i ove godine imati prijevoz do škole, što mnogo znači. Ali nedostaje nam zajednički obiteljski život, imati nešto svoje, da se ne moram prešetavati hodnikom da dođem do djece koja su nakon potresa uplašena – objašnjava nam. Silvija Bedeničar, koja u hostelu također ima i školarce, isto se nada da će se moći preseliti u veći prostor premda ni njoj ta odluka nije jednostavna.
– Treba imati novac i za obnovu, čak i uz sufinanciranje države to su veliki iznosi. A obnova će trajati godinama. Brine me i gdje će biti stan ako ga dobijem jer, ako se radi, primjerice, o Novom Jelkovcu, to će biti na suprotnom kraju grada od našeg stana i dijete će mi morati mijenjati školu – iskreno govori Bedeničar. Snježana Kovačić, pak, u hostelu sobu dijeli s kćeri Chiarom koja je tinejdžerica pa bi voljela da joj dijete ima svoju privatnost i mogućnost normalnog odrastanja.
– Mislim da svatko želi riješiti svoje pitanje, ali imaju posebne okolnosti pa moraju donijeti svoju odluku – kaže ona. U svakom slučaju, stanari hostela trebaju biti zahvalni što su zbrinuti, zaključuje Gabrijela Drndelić, jer su u odnosu na one na Baniji u mnogo boljoj poziciji.
– No svejedno bismo htjeli da ne živimo na dva kolosijeka, i da napokon možemo živjeti zajedno u istom prostoru – kaže G. Drndelić.
Citiram clanak: "moraju prvo dobro promisliti isplati li im se odlaziti iz besplatnog i toplog smještaja gdje dobivaju tri topla obroka dnevno u stan za koji će ipak morati svaki mjesec plaćati najamninu"... dakle ako sam dobro razumio - daju ti stan po cijeni cetvrtine realne najamnine, a ti razmisljas ostati da te hrane s 3 obroka dnevno? Mora da sam nesto krivo tu sebi protumacio.