Dvije stvari znao je Luka još otkako je bio malac: želi biti doktor i – igrati nogomet! Otac Miroslav trener je pionira u Dinamu pa ova druga ljubav nije tako neobična, ali ovaj 27-godišnjak prije deset godina travnati je teren zamijenio parketom i u potpunosti se prepustio – futsalu. Medicinu je, naravno, završio, a uz posao na hitnoj u Sisku uspio je i na Europskim sveučilišnim igrama u Poljskoj osvojiti zlato. Nije on jedini. Natjecali su se studenti i u borilačkim sportovima, rukometu na pijesku, dvoranskoj odbojci te brojnim drugim sportovima, osvojili ukupno 14 medalja te kući ponijeli titulu najuspješnijega sportskoga sveučilišta u Europi. Kako im je to uspjelo, pitali smo njih same.
Tako je htjela mama
Nije bilo lako, govori nam Luka Davidović, diplomirani liječnik s početka naše priče te ujedno doktorand na Kineziološkom fakultetu i, naravno, član ekipe futsala. Osim po "titulama", naš je sugovornik još po nečemu neobičan: uz tri treninga tjedno i individualne treninge koje, kaže, slaže sam te uz posao na hitnom prijmu u sisačkoj bolnici, uspio je završiti medicinu – u roku. A iako većina studenata život prilagođava fakultetu, Luka je radio obrnuto.
– Jako mi je u životu važan futsal, a doktorat sam na kineziologiji upisao jer želim spojiti svoje dvije velike ljubavi, futsal i medicinu – govori nam Luka.
Savršen balans u sportu i poslu željela je pronaći i 19-godišnja Sesvećanka Ivana Arelić. Upravo je zbog toga, uz taekwondo, koji trenira već 12 godina, odlučila upisati fizioterapiju. Na Europskim je igrama osvojila zlato u disciplini kyorugi. Da se i ona počne tući, ali samo u sportskom smislu, Luciju Bakalar nagovorila je mama. Tako Ivanina vršnjakinja, buduća ekonomistica iz Slunja, od osme godine trenira kickboxing. Za sveučilišne je igre pet puta tjedno trenirala s kolegicom Ivom Vukošić, obje su se iz Poljske vratile s broncama, a Lucija i sa srebrom.
– Ne namjeravam se profesionalno baviti ovim sportom, ali trenirat ću još neko vrijeme jer ima nekoliko natjecanja na kojima bih voljela postići dobre rezultate – kaže nam Lucija. Srebro je u džep spremila ili, točnije, oko vrata objesila i 24-godišnja Zagrepčanka Lea Katarina Gobec, samo u drukčijoj borilačkoj vještini – u judu. Ova studentica Urbanog šumarstva, zaštite prirode i okoliša judo trenira od svoje sedme godine, a dolazi iz sportske obitelji.
– Mama i tata bavili su se orijentacijskim trčanjem i htjeli su da moj brat, sestra i ja također budemo u sportu pa su nas sve troje upisali na judo – kaže Lea.
I Josipa Bebek stigla je iz Poljske s drugim mjestom, a kao djevojčica maštala je o karijeri – nogometašice. Te joj je snove razbio njezin rodni grad Dugo Selo jer ondje tada nije bilo ženskog nogometnog kluba. Umjesto nogama, odlučila se poigrati rukama, a danas ova 25-godišnja studentica kineziologije rukomet trenira već 16 godina. U ženskom rukometnom klubu Dugo Selo trenira i mlađe dobne skupine, na čijim napadima u utakmicama trenutačno temelji i svoj diplomski rad. Studentska ekipa s kojom je nastupala na igrama okupljena je prije državnog natjecanja održanog u Poreču, nakon čega su nastavile trenirati zajedno.
Iz dvorane na pijesak
Nije Poreč, a nema ni plaže, pa Beach Handball Club Sesvete treninge odrađuje na jedinom pješčanom terenu u gradu, onom na Jarunu. Naravno, ondje je i 23-godišnji Filip Škrlec, koji se rukometom na pijesku bavi već sedam godina – toliko se udomaćio "na plaži" da danas trenira i mlađe uzraste. Student je i treće godine ekonomije, na sveučilišnim je igrama sudjelovao prvi put, a sa svojom deseteročlanom ekipom osvojio je zlatno odličje.
– Ljeti nam je bilo vruće u dvorani pa smo treninge prebacili van na pijesak, i tako je sve krenulo – govori nam Filip.
Na pijesku se igra, naravno, i odbojka, ali ovdje ćemo o onoj dvoranskoj. Upravo se u toj disciplini sa svojom ekipom natjecala 24-godišnja Doris Barić. Rođena Siščanka djetinjstvo je provela u Petrinji, a u Zagreb se doselila prije nekoliko godina, kad se upisala na Prehrambeno-biotehnološki fakultet, gdje završava diplomski studij Bioprocesnog inženjerstva. Voljela je, kaže, oduvijek kemiju, a prije 14 se godina zaljubila i u odbojku. Ta joj je ljubav na sveučilišnim igrama donijela broncu.
Hvala Ida Balog, odličan članak, puno detalja stručno opisano, čestitam svim studentima, uspjesi do neba!