Sinoć je počeo Zagreb Film Festival koji u svojem 15. izdanju u devet dana donosi više od stotinu filmova u dvanaest programa dugog i kratkog filma.
Festivalu se vraćaju, i fizički i filmom, i neki stari znalci poput grčkog redatelja Alexandrosa Avranasa. Dugometražnim prvijencem “Pohlepa” osvojio je sedam Nacionalnih nagrada na Filmskom festivalu u Solunu.
Kontroverznim “Miss Violence” odnosi i Srebrnog lava za režiju u Veneciji, a s njim je gostovao i na ZFF-u 2013. U međuvremenu je režirao i “Istinite zločine” s Jimom Carreyjem i Charlotte Gainsbourg, a nakon premijere na festivalu u San Sebastiánu, u kategoriji Ponovno s nama u Zagreb stiže s novim, ništa manje kontroverznim uratkom, “Voli ne voli” koji igra u kinu Tuškanac danas u 19.30 sati i u ponedjeljak u 18.30 sati u MSU.
Priča je to o raspadu obitelji, surogat-majčinstvu, društvu nerealnih očekivanja, pomanjkanju empatije i osobnih identiteta. Iako trenutačno radi na tri nova projekta, našao je vremena doći na festival za koji kaže da može stajati uz bok Veneciji ili Cannesu, a porazgovarali smo i o novom valu grčkog filma i tamošnjim društvenim prilikama koje su, baš kao kod nas, nimalo sjajne.
Za snimanje filma “Voli ne voli” inspirirala vas je šokantnost istinite priče po kojoj je nastao ili priča skrivena iza priče?
Oboje. Prava priča je još okrutnija i nehumanija od filma. Pravi ubojice su dvoje ljudi koji smatraju da je najnormalnije nekoga ubiti kako bi si osigurali ugodniji život. I tu je ta točka oko koje se sve vrti. Naše društvo kreiralo je potrebe koje ljudi ne mogu ostvariti. Ljudi trče za svojim nerealiziranim željama i ego im nije zadovoljan dok ne postignu stanje sreće koje je etablirao kapitalizam. Sistem koji smo stvorili poništava moralnost i humanost pojedinca i kad san o uspjehu postane udaljena realnost, jedina stvar koja ostaje je kanibalistička dekadencija.
Kako biste film u jednoj rečenici opisali nekome tko ga još nije gledao?
To je skrivena ljubavna priča.
Kao u svojim prijašnjim radovima, i ovdje se bavite problematikom raspada obitelji. Nešto je trulo u državi Grčkoj?
Moj prethodni film “Miss Violence” obišao je puno zemalja i svugdje je odlično primljen. To mi govori da problematika “trulih obitelji” zabrinjava mnoge i prelazi granice Grčke. Istovremeno, apsolutna je istina da je grčko društvo sve trulije, što je posljedica političkih i financijskih problema. Zato mi je važno da radom gledateljima nudim neku vrstu buđenja iz sna koji mi se čini kao da će trajati zauvijek. Tako pristupam filmu.
I u ovom filmu angažirali ste iste glumce kao u prethodniku – po meni fantastičnu Eleni Roussinou i Christosa Loulisa.
Slažem se da je Eleni izvanredna. Ima složenu ulogu. Istovremeno grubu i delikatnu. Glumila je dvije različite stvari u isto vrijeme kako bi prava istina ostala skrivena. Christos je morao postići suprotno. On je morao otkriti pravo lice svojeg lika, a da pri tome postigne da gledatelj to lice teško prihvaćaju kao stvarno. Rezultat je odličan.
Sadizam u filmu dobar je način da se propita propast moralnosti.
Sadizam stvaraju pohlepa i želja za moći. Upravo zbog toga smatram da je to i najbolji način da se govori o moralnosti, konkretno kod onih ljudi koji se osjećaju sve potlačenijima i sanjaju o tome da i oni jednom budu nekome nadmoćni.
Kako je film primljen izvan Grčke?
Ima jako dobre kritike. Iskren je do boli i pokušava ljudima dočarati ljude. Uvjeren sam da će ga voljeti oni koji se ne boje vidjeti istinu, ali tu su naravno i oni koji radije biraju život u mjehuriću. Takav je život.
Što se nadate da će ljudi naučiti gledajući ga?
Da je jako lako upasti u zamku samodopadnosti i dopustiti da vas sistem posjeduje. Ne smijemo se bojati češće razgovarati sami sa sobom i s drugima.
Što je za vas tabu?
Licemjerje društva prema istini.
Povijest nam je dokazala da opća kriza umjetnike često inspirira na stvaranje remek-djela. Je li to slučaj posljednjih godina s grčkim filmom i sve jačim smjerom, - tzv. čudnim valom?
Svoj rad bih izdvojio iz tzv. čudnog grčkog vala samo zato što u svojim filmovima ne vidim ništa čudno. Temeljeni su na istinitim pričama iz svakodnevice. Ali istina je da kriza ljude potiče da više misle i tjera da se izraze jasnije nego što to imaju potrebu u vrijeme blagostanja.
Koliko Grčka ulaže u filmsku industriju?
Radi sve da se ulaže što je manje moguće. Gotovo ništa.
