Vjesnikov neboder svoj je kraj dočekao u požaru od kojeg je prošlo točno godinu dana. U noći kada je vatra progutala zgradu kultnog Vjesnika nestao je, ne samo fizički trag nekadašnjeg novinskog giganta, nego i simbol jednog vremena, profesije i društva. Dojavu o požaru Javna vatrogasna postrojba Grada Zagreba dobila je 17. studenog 2025. u 23.04, a 18. oko šest sati ujutro, u zgradu je ušao i Mario Uroš, izvanredni profesor na Građevinskom fakultetu i koordinator tima konstruktera Hrvatskog centra za potresno inženjerstvo (HCPI) koji je bio angažiran na slučaju.
Desetak dana nakon požara, s Urošem smo napravili rekonstrukciju događaja, od trenutka kada je ušao u neboder pa do toga kada su njegov tim i on složili elaborat od oko 90 stranica sa svim mjerenjima i dokazima koji su bili dovoljni da bi se donijela odluka kako je neboder najpametnije što prije ukloniti.
– U početku sam samo pratio situaciju i upoznavao se s neboderom, nisam mnogo znao o njemu, a trebalo je vidjeti što se događa i koju strategiju primijeniti. HCPI, naime, služi kao podrška vatrogascima. Mi procjenjujemo kako je najsigurnije ući u zgradu i koji su dijelovi zgrade statički nesigurni – rekao nam je tada Uroš dodajući da se ubrzo, sa zamjenikom vatrogasnog zapovjednika Tomislavom Resmanom uputio u prvu izvidničku ophodnju.
U Vjesniku su ih, opisao je, dočekali slapovi vode koji su se slijevali niz stubišta. – Budući da zgrada ima jako tanak, rebrast strop koji se brzo zagrijava, što ga čini nesigurnim, a temperatura stoga brzo dođe i do armature, koja potom gubi svoja nosiva svojstva, moja jedina uputa vatrogascima ispočetka je bila da idu po gredama i da se drže dviju stubišnih jezgri koje su armiranobetonske i relativno kvalitetne – kazao je konstrukter u razgovoru za Večernji list.
Da je vrag odnio šalu, istaknuo je, shvatili su kada se ni nakon deset sati požar nije lokalizirao. Zajedno s kolegama, objašnjava, nakon procjene da je situacija relativno sigurna ponovno je ušao u zgradu. Cilj je bio pregledati konstrukciju kako bi vidjeli je li nužno da vatrogasci nastave s gašenjem ili je bolje da se ne izlažu opasnosti.
– Pregledali smo niže katove i odmah uočili nekoliko problematičnih detalja, među kojima su bile i velike pukotine na stupovima, i to baš one koje nijedan konstrukter ne želi vidjeti jer označavaju mogućnost nenadanog i krtog sloma. Kod projektiranja je glavni uvjet da zgrada najavi rušenje, da se vide deformacije, a ovdje je riječ bila o krtom lomu, odnosno stupovi su pucali naglo, bez upozorenja. To znači da, u slučaju urušavanja, nitko ne bi mogao pobjeći – istaknuo je Uroš, dodajući kako su usto čuli i pucketanje betona, a isto su im, uz iskrivljavanje elemenata, prijavljivali i vatrogasci s viših katova.
– Zato smo sve odmah potjerali van. To je bila jedna od najopasnijih faza, elementi su se nakon visoke temperature hladili i vraćali u početni položaj. Mogla je pasti i koja stropna ploča, ali najviše su nas brinuli stupovi. Da se jedan odlomio, možda se cijela zgrada ne bi srušila, ali bilo bi u najmanju ruku vrlo opasno – rekao nam je konstrukter HCPI-ja, koji broji oko 200 volontera, a na slučaju Vjesnik radio je uži tim među kojima se ističu i Marija Jelčić Rukavina, Juraj Pojatina, Mario Todorić, Milan Crnogorac i Josip Atalić.
– Nismo htjeli širiti ekipu. Situacija je bila ozbiljna, a informacije se nisu smjele širiti zbog policije i istrage – napomenuo je koordinator tima. Iduće jutro, kazao je, trebalo je odgovoriti na pitanje šire li se pukotine. Srećom, istaknuo je Uroš, to nije bio slučaj jer bi se u suprotnom trebalo evakuirati područje u širokom radijusu i čekati da se Vjesnik sruši. Budući da se situacija može utvrditi jedino mjernim uređajima, tim konstruktera ponovno je ušao u neboder i bacio se na posao.
– Jako smo pazili da ne radimo nikakve vibracije. Po zgradi smo postavili uređaje za mjerenje širine pukotina kritičnih elemenata i ambijentalnih vibracija. Simulirali smo numeričkim proračunima što se događa u određenim elementima stupova, kolika je sila, što će se dogodi ako pukne, hoće li se srušiti sve ili samo taj stup i slično. Usto, postavili smo i akcelerometre koji bi zabilježili vibracije ako nešto pukne, a obavili smo i ultrazvuk i pregled sklerometrom kako bismo provjerili kvalitetu betona jer smo se bojali da je djelomično propao. I zaista se na dijelu stupova pokazalo da je stanje katastrofalno jer je beton ostao na 25-35 posto početne čvrstoće – objasnio je Uroš.
I sva ta ispitivanja i sam ulazak u zgradu predstavljali su dodatan rizik pa su se paralelno pitali i trebaju li forsirati sve to, naglašava. Ipak, dodaje, htjeli su učiniti sve kako bi se neboder sačuvao iako su zapravo otpočetka bili svjesni da će to biti jako teško. Uroš i njegov tim složili su i kompletnu kronologiju požara, a u tome im je od velike pomoći, kaže, bila njegova susjeda Tena. – Cijelu je noć fotografirala i bilježila točno vrijeme širenja vatre. Spasila nas je jer nam je jako važno znati barem kat na kojem je požar buknuo, kao i koliko se dugo gdje zadržavala vatra. Na temelju toga složili smo simulaciju koja nam je pomogla procijeniti koliko je dugo beton bio izložen visokim temperaturama i koliko se oštetio – istknuo je, dodajući da su im puno značile i snimke koje je tim s Fakulteta elektrotehnike i računarstva napravio uz pomoć dronova.
Njihove su snimke, kazao je, toliko dobre da su mogli zumirati i najsitnije pukotine i pratiti kako se s vremenom ponašaju, a bilo je i puno drugih, naglašava, koji su dobrovoljno ponudili pomoć i zaista bili od velike koristi, poput geodeta, pilota bespilotnih letjelica, laboratorija, civilne zaštite, vatrogasaca, stručnjaka s Građevinskog fakulteta...U pet dana tako su složili elaborat od oko 90 stranica sa svim mjerenjima i dokazima koji su bili dovoljni da bi se donijela odluka kako je neboder najpametnije što prije ukloniti.
FOTO Noć kada je Zagreb ostao bez jednog od svojih simbola! Godišnjica je dramatičnih prizora koji su obišli Hrvatsku
Prekrasna obljetnica nestanka spomenika jednoumlju i cenzuri.