Igraju šah, kartaju remi, gledaju televiziju, piju kavu na terasu, a dolaze im i njihove, kako ih od milja zovu, ljubazne tete napraviti frizure i urediti nokte. Ništa im ne fali u Markuševcu, kažu nam štićenici doma za starije i nemoćne "Noni" s kojima smo proveli poslijepodne u povodu Svjetskog dana baka, djedova i starijih osoba, a za svoj su si dan zaželjeli puno zdravlja. To im je, dodaju, najbitnije, što za njih same, što za njihove obitelji.
Ove se godine obilježava po prvi put, na poticaj pape Franje, a za tu je skupinu ljudi, koju je situacija s koronavirusom posebice izolirala iz društva, nadalje "rezervirana" svaka četvrta nedjelja u srpnju.
- Ovdje smo postali jedna prava mala obitelj. Međusobno smo si potpora u sretnim i teškim trenucima. Zajedno plačemo, smijemo se, družimo i tako su nam dani ispunjeni - objašnjava Jelena Rogić koja je u domu tri godine. U međuvremenu joj je, nažalost, preminuo suprug, no ekipa ju je u domu, dodaje, spasila.
VIDEO Kako žive štićenici domova za starije u vrijeme pandemije? "Imam želju da se dignem iz kolica i da mogu po Zagrebu landrati gdje god hoću!"
Iako je svatko od njih prošao i prolazi kroz teške životne trenutke, puni su pozitive, a najviše se raduju kada im u posjete dolaze djeca i unuci. Dok su zbog COVID-a bili zabranjeni posjeti, teško im je palo, ali su sve prebrodili jer su u domu imali svoju družinu s kojom vrijeme brzo prolazi.
- Moji su trenutačno na moru, ali kad mogu i smiju, redovito mi dolaze. Srećom pa danas imamo svu ovu modernu tehnologiju pa se uspijevamo svakodnevno čuti preko telefona - kaže Milan Marinić koji je prije mirovine 35 godina radio u Hrvatskim željeznicama kao strojovođa. On redovito igra šah s Miljkom Mitrovićem koji je ondje otkako mu je supruga Milica imala moždani udar.
- U braku smo više od 50 godina. Imamo djecu i unuke, a dani nam u domu brzo prolaze, posebice jer imamo super osoblje koje o nama sjajno brine. Hrana je fantastična, smještaj odličan, a i nađemo uvijek načina da se zabavljamo - složni su supružnici Mitrović dodajući kako im jedino nedostaje to što u kvartu nemaju kamo na kavu otići. Milici je usto velika želja da jednog dana ponovo prohoda i razgleda grad, posebice katedralu koja je bila oštećena u potresu te da se ode pomoliti kod kamenitih vrata.
- Zdravlje je ono najbitnije i trenutačno imam problema s nogama pa mi je na vrhu liste prioriteta da se u tom polju oporavim. Ovako mi ništa ne fali životu - navodi pak Kata Bukal.
Svaka čast za sretna lica bez maski,Živjeli !