Koliko je toplo srce Snježane Kolić, svaki njen kupac osjeti kad mu se obrati. I kada su najveće gužve oko njena štanda na Dolcu, gospođa Snježana uvijek ima vremena da sa svakim uz njegovu narudžbu na trenutak porazgovara dok u drugu vrećicu na svoj račun već trpa mahune, ljutiku ili neko povrće koje se u tom trenutku nalazi na štandu. Uvijek se isti vraćaju, kažu da ne mogu odoljeti Snježaninu šarmu kojim ‘pokosi’ svakoga tko se nađe u njenoj blizini.
Došla 1997. i ostala
Kada je 1997. došla u Zagreb iz Dalmacije kako bi bila uz kćer koja je morala operirati obje noge, nije planirala ostati u glavnom gradu. No terapija i kasniji oporavak primorali su ih da potraže smještaj koji je s vremenom postao njihov dom. Želeći nastaviti obiteljsku tradiciju bavljenja poljoprivredom, štand na Dolcu postao joj je drugi dom.
– Kad smo se smjestili, odlučili smo pomoći onima koji su u sličnoj situaciji i tako smo došli na ideju doniranja svojih proizvoda – kazala je gđa Snježana koja daruje hranu u nekoliko udruga i bolnica. Posredstvom umirovljene pedijatrice Melite Nakić, koja je u to doba radila u Klinici za dječje bolesti u Klaićevoj, stupila je u kontakt i s udrugom Krijesnica, koja se brine za djecu i obitelji suočene s malignim bolestima. Hranu daju i u ciklusu nutricionističkog savjetovanja o prehrani bolesne djece kojoj je bitno konzumiranje svježe, ne konzervirane robe. Svaki tjedan Zoran Mitrović, zadužen za nabavu i kontakt s roditeljima u udruzi, od gospođe Snježane uzima najmanje 15 kilograma povrća i voća.
U prave ruke
– Postoji i evidencija, a roditelji su među sobom osmislili kriterije pa dobivaju oni koji uglavnom nemaju vrt ili su lošijeg imovinskog statusa. Papire koje vodimo, a kojima želim pokazati gospođi Snježani da to ide u prave ruke, donesem svaki tjedan, no ona ih ne želi ni pogledati – kaže Mitrović koji opskrbljuje i dva stana, onaj u Ulici grada Mainza i na Svetom Duhu, koja su dobili na korištenje od Grada. To je tek sitnica, kaže gospođa Snježana kad je se priupita koliko tjedno daje, ne želeći specificirati kilažu. Daruje ono što ima na štandu.
– Nitko tko to nije proživio ne zna koliko je to teško. Iako sam udruzi rekla neka slobodno pošalju roditelje, oni rijetko dođu, a i kad to učine, neugodno im je reći da su ih poslali odande. No neki su mi pokazivali fotografije svoje dječice, a ponekad djecu dovedu sa sobom – kaže Snježana i dodaje da je razgali kad dođu vesela i zaigrana djeca.
>> Akcija \"Prava doza ustrajnosti\" – veslamo za kupnju infuzomata
