Bila jednom planina s koje se prema jugu spuštalo na desetke izdanaka. Između njih tekli su potoci, koji su se gubili natapajući golemu močvaru između podnožja Medvjedove gore i moćne rijeke Savus.
Ljudi su se naseljavali na razmjerno sigurne položaje na hrptima, silazili u doline po vodu, uz nju sadili zelje i mrkvu, a na padinama šljive i lozu. Oni manje sumnjičavi (ili možda čak i više paranoidni?) sjedali su na uzdignute položaje i sprudove unutar močvare. Prastara crkva sv. Margarete bila je župa savskih lađara dok je gradski oci nisu 1794. prodali pravoslavnoj općini. (Obnovio ju je kao hram Preobraženja Gospodinova Franjo Klein 1866., te konačno u današnjem obliku Hermann Bolle 1883.-1884.)
Tijekom povijesti naselja na izdancima su se širila, neka su se od njih spustila u dolinu, između otočića i meandara počela se pojavljivati suha zemlja. I tako je iz svega toga izrastao Zagreb, glavni grad suverene nacije, članice Europske unije. Još i danas može se razlučiti svijet brđana na izdancima i obroncima, od onih koji su sišli s njih i smjestili se uz podnožja, i onih koji su močvaru između Save i brdskog podnožja polako pretvarali u suho tlo.
Sve je to naizgled jasno i jednostavno, ali nije. Ustvari, nema europske prijestolnice koja je tako malo istražena. U prošlosti Zagreba mnogo je neispričanih i nedovršenih priča, ali i pravih romana i novelističkih ciklusa. U pretpovijesti i antici naseljeno područje prigorskog Zagreba svodi se na manje skupine nastamba uz samo podnožje gore i na njezinim izdancima. Gora je očito ključ života. Iz nje se izvlači hrana, voda, gorivo, građevni materijal, ljekovito bilje, odjeća, rude... Služi za jačanje duše i tijela. Konačno, gora je i sklonište ako slučajno naiđu „oni drugi“. Rani stanovnik zagrebačkog Prigorja drži se tvrde zemlje i zaklona planinskih šuma, i budnog oka svojih bogova koji ga motre s visina. Što dalje od vlažnih i podmuklih demona voda!
To se moralo promijeniti kako bi Zagreb postao ono što jest. Rim, koji ovdje vlada od početaka kršćanske ere, prepoznaje prometnu važnost velike rijeke. Podnožjem izdanaka i rubom goleme močvare ide važna cesta od Emone u Noriku prema Sisciji i Singidunumu u Panoniji i dalje prema Solunu i Konstantinopolu, ali i prema Jadranskom moru pa i natrag u Norik do Petovija. Uz samu Savu, u današnjem Ščitarjevu nedaleko od starih pregaza kod Ivanje Reke, nastaje sasvim pristojno urbano središte Andautonija. Ipak, na području današnjeg grada sjeverno od te magistrale (Avenija Bologna-Ilica-Vlaška-Maksimirska-Dubrava) rimsko naselje svodi se na pregršt villa rustica, seoskih imanja, i manjih komercijalnih pogona poput kamenoloma u Crnoj vodi (Aqua Nigra). Između rijeke i podnožja gore ostaje i dalje uglavnom velika voda.
Zagreb se u povijesti javlja na velika vrata prije nešto manje od jednog tisućljeća, kad 1094. ovdje, na zapadnom kraju Panonije, kralj Ladislav osniva biskupiju. Stvaranje biskupije je za arpadovske vladare političko-strateški akt jer Crkva djeluje kao ključni svjetovni oslonac kraljevske vlasti. Ukratko, biskupija se osniva tamo gdje je to i kad je to politički i vojno neophodno. Zagreb je na samoj granici Svetog Rimskog Carstva s kojim vladari Zemalja Krune sv. Stjepana nisu nikad bili u najboljim odnosima. Zagreb je, dakle, pogranična utvrda. Ladislav se bori da ostvari svoja prava na hrvatsko prijestolje, a između ugarske nizine i tadašnje Hrvatske (od mora do Gvozda, minus dalmatinski gradovi) ispriječila se Slavonija, zemlja beskrajnih šuma i močvara, divljeg naroda čije se vjerske i političke simpatije mogu u najbolju ruku opisati kao nejasne. Tu lakunu treba ispuniti poslušnim kršćanima. Taj zadatak zapada biskupiju u Zagrebu, koja, dakle, nastaje jer je politički i strateški neophodna.
Staroslavensko svetište
No što je Zagreb prije Zagreba? Jer biskupija se ipak ne osniva u potpunoj pustoši. Arpadović je morao predvidjeti neko stanovništvo da čuva krave i ovce, lovi ribu i bere gljive; da obrađuje Kraljevu i Kristovu zemlju, da je čuva i brani. Da gradi bogomolje, dvorove i utvrde, ceste i mostove. Hrvatska je humanistika bezbrižno nezainteresirana za to pitanje. A ono je ipak fundamentalno. Rim je u zapadnom uglu Panonije, Pannoniji Saviji, imao Sisciju – Sisak. Nakon pobune Ljudevita Posavskog (819.-823.) Sisak nestaje kao važnije središte. Što slijedi? Točnije, što prethodi?
Kad su ljudi slavenskog roda, a među kojima su Hrvati bili najkompaktniji i najdjelotvorniji, naselili u više valova između početka 7. i kraja 8. stoljeća zemlje između Dunava i Jadrana, nesumnjivo su se naselili i u Zagrebačkom prigorju. Imena mjesta – toponimi – i od njih posložene trokutne prostorne strukture jasno pokazuju na zagrebačkom području prisutnost nekrštenih govornika slavenskih jezika i sljedbenika starih slavenskih bogova. Trokutne strukture kojima se u Hrvatskoj vrlo uspješno bave Vitomir i Juraj Belaj (proširujući pionirska istraživanja slovenskog znanstvenika Andreja Pleterskog na području alpskih Slavena i sjeverno od Alpa) predstavljaju točke posvećene trima velikim božanstvima, Perunu, gromovniku i bogu nebesa, Mokoši, njegovoj supruzi i Velikoj Majci, te Velesu - zmiji, bogu ovozemlja i podzemlja. Veles je Perunov konkurent, no istodobno i bog odgovoran za uspjeh u ovozemnom životu.
Pri konstrukciji trokuta staroslavenski žrec uvažava neke rigorozne principe geometrije i astronomije i, posebice promatrajući ključne momente godine, suncostaje i ravnodnevnice, osigurava uredan hod kroz godinu i njemu podložne djelatnosti. Ovo je tek vrlo kratki sažetak kompleksnog pitanja i o tome možda više drugom prilikom. Neka nam zasad bude dovoljno da takve pojave u prostoru shvatimo kao dokaz slavenske prisutnosti i težnje doseljenika da urede svoj životni prostor po navadama stoljetne tradicije, napuče ga svojim božanstvima i učine sigurnim i blagonaklonim. I da u tom prostoru ostanu.
Istraživanja Belajevih još su u tijeku, posebice što se tiče najstarijih urbanih jezgra Zagreba, no već je dosad identificirana trokutna struktura u Zagrebačkom prigorju i neke dodatne točke koje se mogu povezati uz nju.
Belajevi su predložili da se na lijepoj glavici sv. Jakoba (Velikom Plazuru) nalazila Perunova točka, da je Veles po navadi imao svoje stanište u baruštinama kod zaselka Županića na Jarunu (asocijacija na staroslavenskog boljara, župana, i na Perunova sina, Jurja/Jarila – Zelenog Jurja, boga proljeća i plodnog rasta), a Mokoš se smjestila usred Gornjega grada, pri nekadašnjem vrelu uz Sv. Marka, jer Gospa Mokoš sjedi uz vodu i prede (sl. 3). Veles je plazio iz Županića (stoga ime „Plazur“) preko Bijenika u Šestinskom dolu, gdje ga je Perun bio (udarao) svojim munjama, i tjerao ga natrag u vodeno podzemlje gdje je zmiji mjesto, čime se ponovno uspostavlja kozmički red.
Potez koji veže Peruna i Mokoš prolazi kroz veliki spomenik hrvatske prošlosti, Medvedgrad. Kako se taj zove i „Mali Plazur“, a medvjed je jedna od životinja posvećenih Velesu, nije isključeno da je “Zmija”, Veles imao još jednu trasu napada na Sv. Jakob. A zanimljivo je da taj potez veže Peruna i Medvedgrad sa središtem hrvatske povijesne državnosti, trgom Sv. Marka. Ako ništa drugo, ovo ukazuje na to da su Hrvati vrlo rano prepoznali vrijednost gornjogradskog brda, naselili ga i stavili u sigurnu zaštitu moćnog mitološkog pejzaža.
Uključivanje Kaptola u staroslavenski pejzaž nije još dovršeno, no i ovdje postoji vrlo vrijedna i ne baš primijećena indicija. Kako bismo je bolje razumjeli, moramo skoknuti u Dalmaciju, u Villu regalis, posjed hrvatskih kraljeva u Biskupiji pokraj Knina. Ondje su u ruševinama ulaznog portika trobrodne crkve sv. Marije i sv. Stjepana sahranjeni najraniji hrvatski pretkršćanski i kršćanski vladari iz vremena oko 800. uključujući i oca domovine kneza Bornu. Posveta sv. Mariji izričito ukazuje na ranije svetište Velike Majke. Sama crkva bila je pravokutna, trobrodna bazilika, vjerojatno na položaju tog starog slavenskog svetišta, tragove kojeg je prije više od stoljeća naslutio don Frane Bulić.
Takve dvorane služile su za druženje i vijećanje svjetovnih i vjerskih boljara, a u nekim slučajevima uz njih se dizala gomila s koje su se po potrebi mogli obraćati javnosti. Gomila je postojala istočno od dvorane i na Crkvini, a uklonjena je kad se gradila Meštrovićeva memorijalna kapela 1925. Adam iz Bremena opisuje kako je sv. Otto iz Bamberga početkom 12. stoljeća obraćao na kršćanstvo pribaltičke Slavene propovijedajući s jedne takve gomile pred plemićkom dvoranom grada Szczecina. Istočno od današnje velebne gotičke katedrale na Kaptolu nalazi se strmo nad Branjugovom ulicom lijepo zaobljeni brežuljak, Gamula. Naravno da je privukao pažnju arheologa, kopala je tamo sredinom prošlog stoljeća vrsna znanstvenica Ksenija Vinski Gasparini, no nađeni su samo tragovi renesansnih palisada, drvenih ograda ranog 16. st.
Nedostatak nalaza (ulomaka keramike, stakla i sl.) ne treba čuditi jer se na slavenskim svetim mjestima ne smije tulumariti i razbijati. Položaj je nešto sjevernije od osi katedrale, u produžetku sakristije. Nije isključeno da je katedrala kakvu je danas poznajemo namjerno izbjegla aksijalni odnos sa starim poganskim svetištem. Postoje, dakle indicije da je i na Gradecu i na Kaptolu postojalo staroslavensko svetište. No kako stojimo s tragovima svjetovne vlasti?
Očito je da postoji hijerarhija izdanaka Medvednice, i da su oni koji silaze s najviših, središnjih vrhunaca, od Velikog Plazura do Puntijarke, najpogodniji za naseljavanje. Posebice već spomenuti Kaptol i Gradec. Između njih ide i izravni prilaz u goru do njezine najviše točke, Sljemena, a duž njega i najjači vodotok, potok Kraljevec (Medveščak, Crkveni potok) i njegova velika pritoka, Gračanski potok. Ta dva ključna grebena s istoka flankira sklop Mirogojskog brega s nizom posebnih izdanaka (Šalata, Voćarski breg, Srebrnjak, Lašćina), a sa zapada Cmrok s produžetkom Tuškanca i Rokovca. To je jezgra brežuljkastog Zagreba.
Na Kaptolu, na Opatovini, otkriveno je ranosrednjovjekovno naselje koje postoji od 8./9. do 12. stoljeća. Na Gornjem gradu, unutar Muzeja grada Zagreba, otkrivene su nastambe i bedemi iz mlađeg željeznog doba (2. pol. 1. tisućljeća pr. Krista), tragovi metalurške radionice iz 1. st. pr. Krista, te sklop jedinstvenih fortifikacija kazetnog tipa, drvenih okvira punjenih granjem i ilovačom, te zatim zapaljenih kako bi im se povećala čvrstoća. Dendrološka analiza dala je datum od 679. godine, koji se bilježi na natpisu u Muzeju. No iz ne sasvim jasnih razloga analiza je proglašena spornom i nalaz nikad nije detaljno objavljen. Taj bedem, koji je apsolutno ključan za povijest Zagreba, otkopan je 1992. godine. No u pomoć nam dolaze naši stari saveznici, toponomastika i analiza prostorne organizacije.
U sjevernom produžetku Mirogojskog brega nalazi se Remetski džep. Ti remete, eremiti, pustinjaci, su danas pavlini, no sjajan zaštićeni položaj Remeta ne isključuje ranokršćanske ermitaže, osobito jer se uz kasnosrednjovjekovnu crkvu u Remetama i ispod nje našla jedna (ili više) puno starijih. Ni ti nalazi nisu do kraja obrađeni. Remete, do prije dvadesetak godina sjajan primjer prigorskog ladanja, danas su potpuno degradirane novom gradnjom, no izvjesni osjećaj intimne sigurnosti ostaje kako je strm remetski brežuljak sa zapada, sjevera i dijelom s istoka zaokružen poput bedema Remetskim Kamenjakom, a nad svim bdije prastara utvrda Gradište. Jedini pristup Remetama je s juga cestom kroz prijevoj kod krematorija, nad kojim se poput neke strateški smještene branič-kule podiže komunikacijski toranj građen 1950-ih.
Krematorij (Hržić, Mance, Krznarić, 1985.) je izvanredan rad suvremene arhitekture, sjajno spojen s oblicima terena i atmosferom mjesta sigurnosti i spokoja (sl. 6, 2). Cesta koja kroz šumarak nastavlja prema Remetama nosi ime Kameniti stol. To je doslovni prijevod keltskih riječi „dol men“, „stol kameniti“, koje opisuju dolmen, konstrukciju od dvaju uspravnih komada kamena koji nose kamenu ploču; ispod dolmena redovito je grob. Kapa dolje gradskim ocima (i planerima) koji su osjetili svetost prostora i smjestili suvremeno počivalište na pravo mjesto.
No u razgovoru mi je profesor Andrej Pleterski sugerirao drugu mogućnost (koja ne isključuje onu prvu). U slovenskom i kajkavskom „stol“ može značiti i „štulec“, sjedalicu, tron, prijestolje. Takav štulec karantanskih vojvoda stoji na Gosposvetskom polju u Koruškoj, a tragova ima i u Kaniži kod Ivanca. Andrej misli da se ime odnosi na prijestolje ranog zagrebačkog župana.
Učinili smo veliki korak. Doveli smo ljude iz ksenofopskih skloništa u gorskoj osami, s međustanicom na Mirogojskom bregu, do otvorenih vidika prema beskrajnoj nizini. Otvorili smo svijet. I sad ćemo ga popunjavati.
Prije nekoliko mjeseci, pripremajući jedan javni nastup, razgovarao sam s dugogodišnjom kolegicom i suradnicom, arhitekticom i arheologinjom dr. sc. Vlastom Begović Dvoržak. Naglasio sam svoj recentni interes za Novi Zagreb 50-ih i 60-ih prošlog stoljeća, koji, ustvrdio sam, nije nikad ocijenjen onako kako zaslužuje. Vlasta je rekla: „Naravno. Zagreb je sjajan, jer je grad između Zmaja Rijeke i Zmaja Planine po najboljim načelima fengšuija.“ Zahvaljujući Vlasti i znanjima na koja me uputila, upustio sam se u načelna pitanja smještaja, nastanka i rasta Zagreba od planinske špilje do europske metropole.
Fengšui (vjetar-voda) stara je kineska mudrost uređenja prostora i života u prostoru. Nastao je prije oko 6000 godina, a sastoji se u tome da privučemo vitalnu silu chi. Uravnoteženjem energije vremena i prostora postiže se sklad i sreća. Chi leti na vjetru i rasipa se, a zadrži se kad naiđe na vodu. Stanovnici Zagrebačkog prigorja nisu tisućama godina izučavali fengšui. No način na koji su sebi prilagođavali okoliš i sami se prilagođavali okolišu dokaz je da se dobre stvari mogu otkriti svuda. Čuveni rimski priručnik građenja koji je sastavio Vitruvije pokazuje isti ekološki interes i istu svijest nas zapadnjaka utemeljene na narodnoj mudrosti.
Prije nekoliko mjeseci kineska je građevinska tvrtka započela ponajveći infrastrukturni projekt u Europskoj uniji – Pelješki most. Kinezi su iskazali i neke druge interese za Hrvatsku. Naravno, Kina slijedi svoje državne i gospodarske interese. Je li to jedini razlog te nenadane kroatofilije?
Prije desetak godina, Zagreb je krenuo na put vrhunske svjetske turističke destinacije. Rekordi se ruše iz godine u godinu. Zagrebački Advent rutinski osvaja titulu svjetskog prvaka. Među rijekama turista koje se slijevaju u hrvatsku prijestolnicu i Hrvatsku uopće velik je broj naše braće i sestara iz istočne i jugoistočne Azije. Po ulicama i trgovima, parkovima i tržnicama, muzejima i spomenicima kreću se dobro organizirane skupine staloženih, discipliniranih i zainteresiranih ljudi, odjevenih u vesele, no ne i kričave boje, bez guranja i ne bacajući smeće. Toliko su različiti od prosvijetljenih zapadnjaka da ih se zapravo i ne primjećuje. Oni se uklapaju. Ne ponašaju se u prostoru, već u njemu postoje. A to pretpostavlja duboku vezu između njih i tog prostora. Oni su u Zagrebu, koji je u načelu ugodan i vizualno i ambijentalno prijateljski grad, „doma“. Sigurnost, ambijentalna prijaznost i suzdržanost, u Zagrebu se dobro naplaćuje i isplaćuje – Matošev „šumski grad“ jedinstven je među metropolama.
Kao osoba rođena tridesetak metara od glavne osi jug - sjever, Most slobode - vrh Sljemena, odgovorno tvrdim da je Zagreb automatski privlačan osobi koja u sebi nosi ideale ambijentu prijateljskih doktrina. Zagreb se čak i danas, nakon goropadnog pritiska na pozitivne elemente zagrebačkog prostora nakon 1991. u smislu oblika, temperature, zraka, svjetla, boje, zvuka, dobro nosi s izazovima. A. G. Matoš bi možda malo zažmirio, ali ne bi odustao od „šumskog grada“. A to je zato što je Zagreb u ranim fazama svog „moderniteta“ prilagodio rast i širenje govoru prostora, njegovih formalnih ali i uopće ljudskih kvaliteta. Glavna monumentalna os Most slobode – Veliko Sljeme, prepoznata i afirmirana u gradskom planiranju 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća, proizvela je spoj najboljega što zagrebački prostor pruža i tako zadržala mogućnost da se vrijednosti položaja između Zmaja gore i Zmaja rijeke zadrže barem donekle.
Od 1952. do 1963. Zagreb je vodio legendarni gradonačelnik Većeslav Holjevac (1917.-1970.), koji je nastojao da što više učini za Zagreb i Hrvatsku. Pokret „preko rijeke“ koji još i danas nadgleda sa svog spomenika na Slavonskoj aveniji (Z. Gračan i B. Silađin, 1994.), započeo je 1957. (Savski gaj). Vodeći arhitekti i urbanisti na projektu bili su Zdenko Kolacio, Mirko Maretić i Josip Uhlik, dok je za hortikulturu bila zadužena Mira Wenzler-Halambek (1929.-2008.). Godine 1959. sagrađen je i Most slobode (K. Tonković), te budućom Avenijom Većeslava Holjevca i Hrvatske bratske zajednice povezan s Vukovarskom i zonom Gradska vijećnica – Lisinski. Taj fantastičan potez, koji nastaje desetljećima i gotovo neprekinuto teče od Mosta slobode do vrha Veliko Sljeme, rijedak je primjer afirmacije suštine grada i njegovih sudbinskih veza s glavnim elementima prirode, rijekom i planinom.
Na položaju Avenije Dubrovnik, prva su „gradska vrata“ koja akcentuiraju zgrada INA-e (V. Neidhardt, 1985.-1998.) i Muzej suvremene umjetnosti (Igor Franić, 2009.) (sl. 18). Druga su na Slavonskoj aveniji, označava moćno zdanje Nacionalne i sveučilišne knjižnice (Neidhardt, Krznarić, Mance, 1988. - 1995.), doduše bez dostojnog vizualnog partnera na istočnoj strani, no zgrada je svojom masom i rastom oblika toliko snažna da joj taj partner baš i ne treba. A stotinjak metara sjevernije pojavljuje se ulaz u „Zagrebački kapitolij“ – Gradska vijećnica (Ostrogović 1956.) i KD Vatroslav Lisinski (Haberle 1973.), monumentalan spoj kuće svjetovne vlasti i doma duha i kulture. Danas postoji i dodatna veza, nedavno postavljen spomenik Franji Tuđmanu (Kuzma Kovačić, 2019.), koji, okrećući se gradu, dopunjava poveznicu Novog Zagreba i stare jezgre koju nagovještava Holjevčev spomenik.
Piramida Velikog Sljemena
Između Vijećnice i Lisinskog nalazi se bogato ozelenjeno parkiralište koje odaje dojam parka a ne parkirališta, iza njega je duga horizontala Glavnog kolodvora, pa onda katedrala, te tornjevi i krovovi Kaptola i Gornjeg grada. Naslućuje se usjek Zrinjevca, Ribnjaka i Medveščaka, dolina Gračanskog potoka i Kraljevca i visoka piramida Velikog Sljemena. Potez Zrinjevca sjeverno od Glavnog kolodvora istočni je krak Lenucijeve tzv. Zelene potkove, monumentalnog projekta parkova i zelenila u srcu Donjega grada koji je zamislio Milan Lenuci oko 1882. Sve kao na dlanu već s onu stranu Save, te sve izražajnije i uzbudljivije kako se krećemo od južnog prema sjevernom zmaju. Nađite mi metropolu koji ima tako izvanrednu „osobnu kartu“ na samom ulazu.
Naravno, taj potez nastaje desetljećima, pa tako traje i danas. Ima tu i „slučajne“ nakaradne gradnje koju bi trebalo ukloniti, poteza koje još treba povući ili dovršiti (zona Glavnog kolodvora). No bit je tu. Jednim magistralnim potezom Zagreb nam otvara svoje tijelo i dušu.
Veliki teoretičari graditeljstva i gradogradnje, Ebenezer Howard (1850.-1928.) i Lewis Mumford (1895.- 1990.) snatrili su o vrtnim gradovima, o vječnom braku grada i sela, o urbanom životu u svjetlu, suncu i zelenilu. Zagreb iz vremena od 1850. – 1950. sigurno bi već zaintrigirao njihovu maštu. Nisu ga poznavali. A da su tek poznavali Zagreb iz druge polovice prošlog stoljeća!
Kulturni krajolik Zagreba južno od pruge odnosno rijeke nastao je u teškim i ne osobito simpatičnim vremenima. Sjajno se nadogradio, odnosno sublimirao razvoj grada kroz tisuću godina. Još je jedan dokaz da ljudski duh može nadići ograničenja svog okruženja. Zmajevi planine i vode povelik su zalogaj čak i za političare. Izgradnja Zagreba u posljednja dva stoljeća vrhunski je izraz stvaralaštva i kulture hrvatskog prostora. Naučimo da u njemu uživamo i poštujemo ga kako to čine stotine tisuća naših posjetitelja, ne samo iz istočne Azije. Zmajevi gore i rijeke ne poznaju diskriminaciju.
Zagreb je bio sjajan, kulturan, moderan i civilizirani grad sve do dolaska bandica.