Nostalgija se, što se moje generacije tiče, na ovim prostorima obavezno veže uz SFRJ, ali to je i lako objašnjivo – jednostavno, formativne godine proveli smo u posve drukčijem društveno-političkom uređenju. Mjesto radnje je Zagreb, a ja nisam rođeni Zagrepčanin, već sam dotepenec ili dojdek, kak' bi purgeri rekli. No 43 godine koliko sam ovdje proveo, a nijedna bjelovarska riječ nije ostala u uhu (glumačka braća Navojec nikako da to sakriju), jer tamo sam proživio svojih prvih devet i pol, mislim da mi daju za pravo da o Zagrebu pišem na posve osoban način. Vreli lipanjski dan. Šećem Draškovićevom, vraćajući se s još jedne provjere "herca', što je u šestom desetljeću već sasvim normalna pojava, s idejom što bih mogao ručati. Tražeći hlad, skrenem u Jurišićevu i gledam prema Petrinjskoj u kojoj su sad hit "fine dining" restauranti (poseban način pripreme i serviranja hrane koji uključuje najkvalitetnije namirnice). Znate, to su ona dva, tri zalogaja za 50 eura. Ako se pronađe još koja čaša dobrog bijelog vina bude i 100, pa si za sat-dva gladan kao da si se upravo popeo i spustio sa Sljemena. Kad u trenutku, kao da smo naletjeli jedno na drugo, ispred mene se stvori Buffet Mimica. Na staroj ploči plavim slovima na žutoj podlozi arhaično piše:
KOD MIMICE
NA RIBICE.
Ribice, lignje, skuše, oslići, gavuni. Since 1945.
Spustio sam se u taj čuveni podrum iznad kojeg fasada nije obnovljena od trenutka kada je u Zagreb na bijelom konju ušetao partizanski general Josip Skupnjak Vlado. Prvi, letimični pogled vratio me valjda u 1980. godinu kada sam prvi put kao klinac i ja ušetao u taj prostor, koji izgleda kao zaštićena UNESCO-ova baština, antikno, i onamo nikada neće ući ideja da se osvježi interijer. Gledajući goste, učinili su mi se kao balzamirane figure što jedu onu istu prženu lignju na ulju iz prošlog stoljeća, pomfrit koji je i dalje samo blanširan, ne i ispržen, lažni mramorni kamen koji daje hladnoću. I tete su još u borosanama. I dalje se ne miču iza svog šanka, jer "publika" stoji u redu, a teta iza bijelog stakla, kao da prodaje karte za kino, uzima kune, a ne dinare. Moj ručak "Since 1980." može početi. Gavun po gavun, krumpir-salata i rodila se ideja za tekst pod naslovom "Što je još ostalo od Zagreba".
Život mi se u mom Zagrebu vrtio oko nekoliko referentnih točaka. Prva je nogometni stadion u Maksimirskoj 128., pa Dom sportova gdje su igrali Cibona, dva Medveščaka (hokej više, rukomet manje). Onda kazalište Gavella u Frankopanskoj, Jazavac, a poslije Kerempuh u Ilici, bivša tvornica tekstila Sport Heruc naslonjena na Magazinsku i Zapadni kolodvor. A najviše mala staklena zgrada na autoputu podno golemog Vjesnikova nebodera izgrađenog kao press-centar za vrijeme zagrebačke Univerzijade 1987. godine. I kao posveta ocu – Siget, u podnožju velikih širokih zgrada u Aleji pomoraca. Sve mi to proleti kroz sjećanje s jednom mišlju koja me zaustavi. Znadete onu, biste li sve napravili isto. Ne, apsolutno bih sve učinio suprotno! "Proklinjem" trenutak kada mi je Zvonko Vukelić u ljeto 1994. godine rekao: "Darko (Draženović, šef sportske rubrike) se vraća i ja ću mu reći sljedeće: tvoj pravopis nije 'ajnc a', ali ima nešto vragolasto u tvojim rečenicama. Zato ostaješ član naše sportske rubrike." Ironično ili ne, dogurao sam i do šefa te iste rubrike, pokušavajući nekako sačuvati čast i svojim kolegama i sportu kao takvom, ali ponajprije nastojeći pozicionirati Večernji list tamo gdje sam ga po svojim moralnim načelima vidio.
E da, da se vratim. Istočna tribina stadiona u Maksimiru. Danas je zatvorena jer nema uporabnu dozvolu. Toliko je oronula i opasna, pogođena polustoljetnom nebrigom te dokrajčena potresom, a ona je, sasvim planirano, bila i moj prvi dodir s nogometom. Bilo je to u proljeće 1972., dvoboj Zagreba i Famosa iz Hrasnice u kvalifikacijama za popunu Prve nogometne lige. Posljednji put kada sam kročio na stadion svog djetinjstva, a slobodno mogu reći i života, bilo je za finale Kupa Hrvatske – Dinamo i Rijeka 2015. godine. Utakmicu sam, sasvim slučajno, napustio na poluvremenu, jer da nisam, noć bih proveo u policijskoj postaji na Trešnjevci u Nehajskoj ulici. Ma ustvari, ovdje nije ništa slučajno. Tu, na samom istoku grada, na jednom od najljepših mjesta, a meni su isključujući bajkoviti zagrebački bregi sjevernije od Ilice, Vlaške i Maksimirske te svakako ulice smještene od Kvaternikova trga pa južno samo do Zvonimirove i istočno, sve do ograde na Sveticama – dakle baš tu se odigrala era u kojoj se Zagreb iz godina mog djetinjstva i ovaj sadašnji po mnogočemu ne mogu usporediti. Nisu tome samo krive tehnologije, protok vremena i ulazak u starost, koja je, kako god lijepa bila, samo utješna nagrada mladosti. Tome su ipak i jedino kumovali – ljudi! I stoga žalim što nisam rođen 1959., a ne 1969. Jer tek sada sam svjestan kakvih sam divnih, po mnogočemu najboljih deset godina propustio. To razdoblje od odlaska Tita i dolaska četnika i ustaša, tih deset godina valjalo je prodisati u tridesetima, a ne dvadesetima. Vjerujem da bi i ovaj pogled na Zagreb tada bio i potpuniji i sasvim sigurno zreliji. I da, Krleža bi mi bio još draži.
Zagreb mog djetinjstva su Ćiro, Cico i Cera, Keglić, na kojem je kod Srbina bio najbolji roštilj. No početkom devedesetih je eksplodirao. Pa Kutija šibica, Dražen i Sabonis u Domu sportova. Zig Zag Medveščak sa Stolbunom, Šćurjenkom i Dadom Ljubićem. Šurbek na Vrbiku. Odlazak s majkom u kazalište, gdje je Danilo Bata Stojković briljirao kao Sava Odžačar u "Klaustrofobičnoj komediji". Ali prije toga obavezne palačinke s medom i šlagom u Pčelarskoj centrali. To je nekoliko dana s Azrom u Kulušiću, EKV na istom kultnom mjestu preko puta srednje škole mojih snova – kulture u Križanićevoj. Starije cure pred Zvečkom, prvo pijanstvo na Ribnjaku, Badnjak u Saloonu, ne i u katedrali, praksa u hotelu Esplanade. Ljeto u kuhinji studentskog doma na Cvjetnom za vrijeme Univerzijade. Grudanje na Cmroku. To je i Đokica (ne, ja sam Đukica) koji od Name kroz Margaretsku do Bogovićeve skreće pozornost onom svojom crnom perikom i piskutavim glasom. Gledanje teta u Gajevoj poskrivećki. Pizza u Purgeru i hamburger u Draškovićevoj. Vožnja s vanjske strane "treske", iskakanje iz nje tijekom vožnje. Bili su to i redovi za kavu i prašak, parni i neparni dani za vožnju automobilom. Struja koje jednog dana ima, drugog nema i penjanje na 18. kat zgrade na Srednjacima. Stabilizacija, kudikamo manja malverzacija. Bilo je to i dizanje starijima u tramvaju, pozdravljanje u liftu, jer kad bih zaboravio, tata bi onako strogim glasom, pritom se važno nakašljavši, izustio: "Kako se ono kaže." Nogomet na livadi od jutra do mraka, tri programa, trnjanski krijesovi, odlazak u Trst. Sve je to bilo djetinjstvo, odrastanje, koje s ove distance izgleda kao najbolja Dinamova ili Cibonina utakmica, najljepša pjesma Ive Robića, najbolji Ujevićevi stihovi, Krležine rečenice, najljepše puce ovoga grada. Ne znam starim li, ali Zagreb sam iz godine u godinu volio sve manje. I nisam osjetio žmarce kada bih se noću pod reflektorima ovog grada "vraćao Zagrebe tebi" s brojnih poslovnih putovanja. I znam, grade moj, nisi ti kriv. I ja sam sve čangrizaviji, ali svašta se dogodilo u međuvremenu da i ti ne bi snosio neizbježnu osobnu posljedicu.
Četiri desetljeća poslije, a s pogledom na prethodna tri u retrovizoru, ima tu ponešto osobne nostalgije prema nekim, meni sretnijim, bezbrižnijim i nadasve, rekao bih, humanijim vremenima. Svakodnevni odlazak u Večernji list za mene je predstavljao oduševljenje. Ujutro u Maksimirsku 128., pa me Nacek odveze u redakciju. U rano poslijepodne kava u Tkalči, poslijepodne Dinamov trening i povratak u redakciju da vidim kaj je to opet napisao Tomo Židak, jer sam mu bio zapravo konkurent, a onda u miru pročitati i što piše Neven Bertičević. Žao mi je što nisam upoznao Veselka Tenžeru, meni najdražeg autora, doktora šankologije. Da, ta disciplina je u Zagrebu oduvijek bila priznata, posebno što se tiče novinara. Moje je prokletstvo što alkohol ne volim, stoga sam propustio mnoge anegdote tada već etabliranih bardova. Sjećam se kako mi je Židak često pričao o Tenžeri, od kojeg je on, priznao je, puno toga naučio, a ponešto i prepisao. I tada u kasnim sedamdesetima i ranim osamdesetima Tenžera je pisao o ljudima ovoga grada. Rugao im se, uvidjevši anomalije kojih je, naravno, i onda bilo. Koliko bi tek prvoklasnog materijala imao danas. Zahvaljujući novinarskom poslu naučio sam još bolje razlikovati dobro od zla, velike od malih ljudi, poštene i one druge ideje. Pokušavao sam, vodeći se svojim idealima, postati 'higijeničar', korektor društvene stvarnosti. Doista sam mislio da novinari mogu dobiti kvalitetnu satisfakciju. I ja sam je tražio u vječnoj borbi protiv svega što se, recimo, dogodilo u Dinamu. No najiskrenije, to me poprilično umorilo, taj sudar s realnošću.
Godine su prolazile, a moj pogled na Zagreb bio je sve više usmjeren na događaje, a manje na građevine, trgove, prelijepe perivoje i mjesta koja sam u djetinjstvu zavolio. U Zagrebu su mi mjesta postajala sve nebitnija, ali ljudi, promatranje uvjetovano prirodom novinarskog posla, a usporedo i događaji, zasjeli su u epicentar, a da fizički Zagreb pritom nije bio od presudne važnosti. Jesam li ga gubio iz fokusa? Jesam li ga zanemario? Tko je kome od nas dvojice okrenuo leđa? Jedino se nije moglo izbjeći to da se sve zapravo dogodilo ili skrojilo – u Zagrebu.
Prvo što danas primijetim na potezu od Ilice do Maksimirske, a ima toga i u Končarevoj (podijeljenoj na Tratinsku i Ozaljsku), jest to da su nestali mali obrtnici, stari zanati. Nema više krojačkih radnji, vrsnih postolara, salona šešira i kapa. Sve je manje urara, a više zlatara. Posebno onih koji zlato otkupljuju. Nema više ni starih restorana, pajzlova, kao nekad. Nema malih trgovina. Nestala su sva kultna zagrebačka kina, mnogi noćni klubovi u koje smo zalazili od utorka do subote. Nema djece koja igraju nogomet i košarku, nema prvih muzičkih izričaja u garažama, a na kazališnim daskama, iskreno, sve je manje impresivnih bardova. Predstave su sve češće bez dijaloga, jer nema velikih autora i još većih tekstova. Nema više Kamenskog, Nade Dimić, DTR-a, Sport Heruca, RIZ-a, Prvomajske. Ina je prodana Mađarima. Više od 100 tisuća tekstilnih radnica je nestalo. Koliko ih je još stradalo u drugim poljima proizvodnje? Dogodila nam se privatizacija iz samog hrvatskog vrha nakon što smo tu državu stvorili, pa je krvlju natopili. Malverzacija, korupcija, sve nacionalna (domoljubna) histerija pod čijom su se krinkom uništavali ljudi, obitelji, a naposljetku i Zagreb. Dva desetljeća Bandićeve prćije, koju ne bi moglo ni više dobronamjernih Tomaševića u dva-tri mandata dovesti u red. Za Bandićeve afere trebalo bi nam još 13.000 znakova, ali čemu smo svjedočili: pogodovanju poduzetnicima od posebnog povjerenja, raznim tajkunima, strikanima i netjacima, jednom nogometnom dužnosniku koji nam je najbolje pokazao što se može napraviti u sprezi s političkom moći. On je postavio standarde ovog društva. Najveća je tragedija što je nekoć to činio fizički, a sad na daljinski upravljač vodi Dinamo Zagreb. Klub kojeg se do dolaska Tuđmana, Canjuge i Mamića beskrajno voljelo. I Cibona, koja je u najtežoj situaciji od svog osnutka, samo je posljedica svega onog što se u ovom gradu radilo ta tri desetljeća, kako se i na koji način upravljalo. Klub kojem se divio svijet danas je zgarište, a svi peru ruke kao da je Cibona prijenosnik korone i majmunskih boginja zajedno. Korupcija nam je kao nacionalni sport odredila društvo, nove tehnologije ubrzale su naše propadanje kojega, čini mi se, tek postajemo svjesni. Na lošim se temeljima gradila ova država, a Zagreb je njezin glavni grad i nije moguće da se uz sve to ne bude poljuljan. I neće ga srušiti potres, on će ga tek uzdrmati. Rušile su ga politike tijekom prethodna tri desetljeća. Tužne su danas šetnje ulicama grada koji se gubi u nostalgičnoj magli sjećanja, onoga što više nije i onoga što je mogao i morao biti. Nostalgija ponekad zna biti paradoksalno zlokobna. Kao što je zlokobno i ono što mu se tek može dogoditi.
Lijepo je naletjeti na novinarski tekst koji iz jedne čisto osobne perspektive, iskreno i politički neutralno (spominjanje SFRJ tu ništa ne mijenja) opisuje Zagreb nečije mladosti. Činjenica je da se grad strašno promijenio i to prvenstveno na polju ljudskih vrijednosti, osjećaja zajedništva i pripadnosti svom gradu. Novopečeni menadžeri hladno prolaze pored gradske sirotinje, prevarenih i obespravljenih dok su im misli negdje u Briselu. Nakon bijega iz svojih pasivnih sredina i uhljebljivanja putem rođačkih i partijskih veza više im ni Zagreb nije dovoljan niti ga istinski vole. Sad je mjerilo uspjeha samo EU. Ne osjećam se baš ugodno nakon što je ovaj novinar poprilično dobro artikulirao ono što i sam već duže vremena mislim i osjećam.