ZLATO, SREBRO, DOLARI I EURI U KONTEJNERU ZA SMEĆE
Čakovečka ulica (lipanj, 2022.)
Jedan od kreatora našeg davno prohujalog djetinjstva, Hans Christian Andersen, ovako bi započeo današnju priču:
Živio jednom jedan čovjek koji je kopajući po smeću pronašao bogatstvo, radost i sreću...
Kako ja nisam Andersen nego obično piskaralo, a pretrpani kontejneri u našim ulicama teško mogu biti izvorom nečije sreće, ova storija bit će pomalo gorka bajka.
Iliti tuga života.
S okusom sreće.
Čovjek iz naše priče provede pored svakog kontejnera hrpu minuta.
Sistematično obrađuje smeće.
Odlučio sam mu pomagati.
Svakih desetak dana napunim onu žutu Holdingovu vreću i hitim mu je s balkona.
Uglavnom boce od kiselih vodurina, onih za bolju probavu.
One alkoholne sve su rjeđe.
Sretoh ga, neki dan u Čakovečkoj ulici u ajncug izdanju.
Začuđeno ga pogledam.
Čekam objašnjenje.
– Imali smo 40. godišnjicu mature.
– Koja škola? – postajem radoznala budala.
– Pedagoška akademija u Savskoj.
– Pa što si po struci?
– Profesor tjelesnog. Završio sam i faks. Razočaran svim što se događa u našem školstvu, napustio sam posao i posvetio se kontejnerima – priča i silno me podsjeća na nekog.
Ne mogu dokučiti na koga.
– Pa može li se živjeti od kopanja po smeću? – nastavljam s glupim pitanjima.
– Može, može. Kćer mi je udana u Švedskoj, a žena i ja sasvim pristojno živimo. Uz boce, skupljam papir i metal.
– Nađe li se vrijednih stvari?
– Kako da ne. Sistematičan sam u analizi smeća pa sam tako u jednoj kutiji pronašao duplo dno, a tamo zlatni prsten, ogrlica i narukvica, otprilike 40 grama. Na jednom gebisu bilo je 14 grama zlata. Nađe se i srebra. Listajući stari rokovnik ispalo 300 dolara. Pronašao sam najmanje 400 eura u kovanicama....
Slušam ga i promatram.
Ma odnekud mi je poznat.
A onda ga priupitah za ime i prezime.
– Boro Pališaški!
I meni sinu. Boro je slika i prilika Steve Pališaškog, jednog od najboljih zagrebačkih odbojkaša koji je s Mladostašima osvojio pet šampionata ondašnje države, pa zlato na Mediteranskim igrama...
Poznavao sam dobro čovjeka.
– Da, on mi je tata – nastavlja moj novi frend.
– Igrao je on i za reprezentaciju svijeta. Jedini s ovih prostora. Radio je kao profa tjelesnog u školi Većeslava Holjevca.
Sad počiva na Miroševcu.
Boro je prvih dana Domovinskog rata zgrabio pušku i krenuo u obranu Hrvatske,
Ima zavidan ratni put.
– Zašto ne ideš u mirovinu?
– Čekam da navršim 65 godina, ali neću prestati s kopanjem po smeću.
Primijetim da nosi brendiranu obleku. Ispod čekića.
– Ma sve ti je to iz kanti za smeće. Eto, neki dan sam izvukao potpuno nove 1500 kuna vrijedne Timberland cipele.
Kaže da i njegova supruga nosi samo svjetski brendirane haljine.
– Ispred kuće naše poznate TV voditeljice, one što na Dnevniku Nove TV komentira sport, ma znaš ju, ima dva prezimena, uvijek pronađem skupe i savršene odjevne stvarčice. Osobno sam joj zahvalio za svu obleku koju odbaci. Sve savršeno pristaje mojoj ženi. Roba je za modne revije.
I tako Boro svakodnevno, brižno i temeljito obrađuje kontejnere. I živi. Ne žali se. Kopa li, kopa. Prevrće smeće. A profesor tjelesnog. Hrvatski ratnik.
Ja tu ništa ne razumijem.
Ali mu se divim.
KAKO JE RONALDO IZ TURČINOVIĆA ZAIGRAO ZA VATRENE
Caffe bar Desire (lipanj 2022.)
– Kakvu je samo puru napravila generalova žena. To su nekad jeli naši preci – razbi tišinu u Desireu dok se naručivala cuga Mirko Čulo.
– Kukuruz je mljeven u starom mlinu – doda najmlađi hrvatski general Mijo Jelić.
Društvo uvijek zajedno gleda tekme.
Kod Jure i Petra Tojčića uz fileke.
Kod Domagoja Verhasa uz slavonski paprikaš i obavezne svinjske nogice.
Ili kod generala uz hercegovačke specijalitete. I vrhunsku blatinu.
Kad nema tekme, pijucka se u kafiću. Tema, po običaju, nogomet.
Samo na trenutak Jure, koji je s ragbijašima Zagreba osvajao titule, skrene s teme.
– Višestruki smo prvaci bili, a nismo imali svoj stadion. Trenirali smo na lešu iza Zagrebove istočne tribine – počne Hajdukovac Jure, ali nogomet brzo zagospodari prostorom kafića.
– Sjećate li se Stanka Bubala? – trzne nas general.
– Naravno da svi pamtimo Ronalda iz Turčinovića koji je nemilosrdno tresao suparničke mreže igrajući za Osijek, Hajduk, kasnije u Austriji... Ma gdje god je bio, Bubalo je zabijao.
Rasni strijelac.
Klasa.
Ali u repki se nije naigrao.
– Neki igrači su bili ozlijeđeni pa sam predložio Ćiri da ga zovne u repku za prijateljsku utakmicu s Francuskom. Ćiro je pristao. Javim Bubalu da prekine odmor i dolazi, a on misli da se šalim – prisjeća se Mijo Jelić.
– Ipak, prvim avionom, eto ti Ronalda iz Turčinovića u Zagrebu.
– Kad je već došao, moraš ga staviti bar malo da zaigra – apelirao je na izbornika general.
– Sine, ako ti to obećam, sutra ćeš tražiti da bude starter – oglasio se Ćiro.
A uoči utakmice, kad su novinari očekivali prvih 11, Ćiro ih iznenadi.
– Sigurno je samo to da će Bubalo zaigrati u drugom poluvremenu.
Jeb* ga, zna Ćiro da je generalova molba i preporuka, pomalo i naredba.
– I Bubalo uleti u igru umjesto Stanića.
Pravo u sendvič između Desaillyja i Liliana Thurama, ‘zlotvora’ našeg nogometa na SP u Francuskoj.
Ne odvajamo se od pivica i sokova, ali ni od nogometa.
Verhas koji je sa Zagrebom osvojio titulu prvaka prisjeti se kako je slavlje počelo već nakon pobjede u Slavonskom Brodu.
– Trener Kranjčar na prvoj nas je benzinskoj pumpi istjerao iz busa na rundu pića. Kad smo se vrnuli, Cico reče: ‘Ajmo još jednu putnu pa na jednu šampionsku... I tako tri puta iz autobusa u autobus.
Cico je bio veliki trener.
Veliki čovjek.
Ljudina.
Kako smo general, Verhi i ja prijateljski vezani uz Predraga Jurića, sjetismo se druženja s ovim vrhunskim igračem i čovjekom.
A onda netko spomenu Gocu Jurića i prisjeti se njegova dijaloga sa Stjepanom Spajićem.
Naime, saznao Spajki da se Goran Jurić, dok je igrao za Crvenu zvezdu, izjašnjavao kao Jugoslaven.
Završi trening Hrvatskog dragovoljca, a Spajki će Goci:
– Je li Goca, ti si Hercegovac, mama ti je Hrvatica, otac Hrvat, a u Zvezdi si se izjasnio kao Jugoslaven. Prosinečkom je tata Hrvat, mama Srpkinja, a on se u Zvezdi izjasnio kao Hrvat. Kako to?
Goca sluša i ispali:
– Da sam ja bio pola igrač kao Prosinečki, mogao bih se izjašnjavati kako me god volja.
Slušamo priču i smijemo se.
Kažu da je Goca bio čudo. Igračina. Vođa.
Saznajem i da je velika zvijezda Zvezde iz Srbije Vladimir Petrović Pižon hrvatskih korijena.
Tata Slavko, deda Alojzije.
Otegla se rasprava do fajrunta.
Red Ćire.
Red Tarzana.
Malo Cice.
Pa opet Bubala.
Rastajemo se do neke nove pure, fileka, paprikaša...
I čuvene blatine.
TKO IZBACUJE IZ STANA UDOVICU ZVONIMIRA ZORIČIĆA?
Šetnja gradom (lipanj 2022.)
Vrijeme je za španciranje u kratkim hlačama i natikačama. Ljeto je.
Đaci zadnjim sprintom jure za boljim ocjenama. Neki za prosjekom, neki da pobjegnu od popravaka.
Svi redom bulje u mobitele. Ili tablete.
Nema više onoga: ‘Pliz, daj mi gutljaj, daj jedan krug’... Samo se pišu poruke. Lajka se.
Oduzimanje mobitela najrigoroznije su kazne neposlušnoj djeci.
Druga su vremena.
Ili nevremena.
U tom blesiranju eto ti Gorana Grgića koji naručuje deset litara bijelog pinota iz našeg omiljenog podruma. On je spriječen, a mi idemo u čestitare put Sromlja.
Naš prijatelj i životni učitelj Slavek Omerzo navršava 89 mladenačkih ljeta.
– Vidio sam te neki dan kako spikaš s novom intendanticom HNK Ivom Hraste-Sočo – rekoh Goranu u potrazi za pričom.
– Ima jedan problem koji pokušavamo riješiti.
– Koji problem – uzbudi se moj znatiželjni nerv.
– Nećeš vjerovati. Lili, udovicu pokojnog kolege i prijatelja Zvonimira Zoričića, žele hititi iz stana. Pokušavamo sve da to spriječimo. Zasad ti mogu reći samo toliko.
Pozdravljam se s Goranom i rikverc u svoj kvart.
Ispred naše zgrade moj susjed i Zoričićev sin Velibor Veki.
– Tko ti to tjera mamu iz stana? – želim raspetljati priču.
– Čim je tata umro, ljudi iz Instituta za staroslavenske jezike krenuli su đonom na moju mamu. Žele je izbaciti jer tata za života nije sredio papire misleći da problema neće biti.
– Očito ih ima.
– Direktorica Instituta pitala je mamu zašto ne ode u svoj Dubrovnik, a ona je u Zagrebu od svoje 18. godine. Vjeruj mi, u prostorije Instituta rijetko tko dolazi. Uglavnom su to vanjski suradnici pa mi nije jasno zašto su zapikirali na stan u Demetrovoj u kojem živi moja majka – objašnjava mi Veki, pomalo tužan zbog svega što se događa.
Sutradan, nakon primopredaje vina Goranu Grgiću, priča je dobila ohrabrujući nastavak.
– Naša intendantica kontaktirala je ministricu kulture Ninu Obuljen Koržinek koja se odmah angažirala oko rješavanja problema.
Doznajem da je ministrica već zvala i gospođu Zoričić obećavši kako će učiniti sve što je u njenoj nadležnosti.
Svaka čast, Gorane!
Bravo za intendanticu Ivu.
Sve pohvale ministrici Nini.
Treba pomagati ljudima u nevolji.
Toplo se nadam da će im se pridružiti vodeći ljudi Instituta kako bi Zoričićeva udovica ostala u stanu u Demetrovoj u kojem živi dugi niz godina.
napokon članak koji se čita i uživa u svakom slovu