Iako je Milan na svoje mjesto u jednom zagrebačkom domu čekao 11 godina, kaže, nije bio spreman na ono što ga je u njemu dočekalo pa je knjigom želio pomoći svima koji razmišljaju o odlasku u dom i njihovim obiteljima. Stvarao ju je dva mjeseca u domu, na svom pisaćem stroju, ali gotovo godinu dana stajala je u ladici. Dvoumio se, objašnjava, hoće li je uopće izdati jer se bojao da bi se neki mogli preplašiti doma, a njemu je cilj bio da ih pripremi.
– Kada sam konačno prevagnuo i odlučio je objaviti, bio sam jako ponosan, a neki nisu mogli dočekati da se knjiga pojavi u prodaji. Tako me, primjerice, jedna gospođa zamolila da joj je odmah pošaljem. Iznenadio sam se, no nakon čitanja spremila mi je jako dirljivu poruku. Kazala mi je da je bila u zabludi jer je mislila da odlaskom u dom mijenja mjesto stanovanja, a zapravo mijenja čitav životni stil. Pomogao sam joj u odluci i zahvalila mi je – govori Ratkajec, koji sada živi u svojoj kući na Bukovcu.
U domu za starije proveo je pak nešto više od godinu dana, a ondje je, kaže, stekao i lijepa poznanstva i prijatelje s kojima je rado provodio vrijeme. No nisu svi imali takvu sreću pa u knjizi navodi primjere domskih cimera koji godinama ne razgovaraju i ne mogu postignuti konsenzus ni oko izbora televizijskog programa. Kao jednu od svijetlih točaka boravka u domu istaknuo je medicinsko osoblje za koje ima samo riječi hvale.
VEZANI ČLANCI:
– Kako su oni slavili kada je jedan nepokretni korisnik prohodao nakon dugo vremena, takvo istinsko veselje i sreću ne možete često vidjeti – prisjeća se 88-godišnjak. Svjestan je, dodaje, činjenice da danas-sutra kada mu bude potrebna medicinska skrb u svojoj kući neće moći dobiti onakvu kakvu bi imao u domu da je ondje i ostao, a to je, priznaje, jedna od najvećih mana njegova odlaska.
Na pisanje knjige, ističe, motivirala ga je i želja za promjenom kako bi buduće korisnike dočekala bolja situacija, a kao jedan od glavnih problema naglašava prezaposlenost socijalnih radnika. Kada je došao u dom, govori, bilo je osam do deset socijalnih radnica na pet stotina korisnika, a kada je odlazio, ostala je samo jedna. Druga je zamjerka pak na hranu pa objašnjava kako je, primjerice, nerijetko za večeru posluživana ona koja je starijim osobama teško probavljiva.
– A kada umak od rajčice namažete na šnitu kruha i to nazovete pizzom, onda me vrijeđate – s blagim smiješkom poručuje Ratkajac, koji je i dugogodišnji suradnik mnogih novina, autor izložbi i raznih publikacija, ali i osnivač Autokluba Maksimir, gdje su ga nazvali "dobrim duhom prometa".
Računica za pristojan život
U knjizi, među ostalim, nudi niz korisnih i praktičnih savjeta, primjerice računicu koliko je novca mjesečno potrebno za pristojan život mimo uplate troškova doma ili detaljan popis proizvoda koje trebate donijeti, poput sapuna, salveta ili sušila za rublje. Donosi i priče drugih korisnika, a upozorava, primjerice, i na probleme s kojima se suočavaju osobe sa slabijim vidom ili sluhom.
– Oni koji namjeravaju ići u dom moraju dobiti informacije kako bi znali što ih očekuje i prema tome donijeli odluku. A sada su dobili 150 stranica podataka prema kojima se mogu ravnati – ističe Ratkajec, dodajući kako je, kada je započinjao projekt, pretražio literaturu i vidio kako u Hrvatskoj nema knjige koja obrađuje tu tematiku pa je i ponosan što je napisao prvu. Kupiti se može u knjižari Pričozemska u Radauševoj ulici, a stoji 20 eura.
VIDEO: Javnozdravstvena akcija „Dan mimoza 2024“ održala se na Cvjetnom trgu u Zagrebu
– Nerijetko se i zaboravlja tko su današnji korisnici domova. To su ljudi koji su doživjeli najveće traume u posljednjih stotinu godina, potrese, pandemiju, dva krvava rata, što i te kako ostavlja traga. Stoga i društvo i država i svaki pojedinac može i mora učiniti bolje za ovu posebno ranjivu skupinu – zaključuje Milan Ratkajec koji smatra kako je upravo to ono najgore u vezi domova za umirovljenike.
Uvidio sam da u nas nema takve literature, a morate dobiti informacije kako biste znali što vas očekuje, kaže autor, socijalni radnicikoji je poznat i kao osnivač Autokluba Maksimir.
Domovi u Hrvatskoj jad i bijeda. Jadni starci u kakvim uslovima žive. A hrana? Strahota. Nitko za nista ne odgovara. Kao takvi su jer nema radne snage.