“Donesite koliko imate, uzmite koliko želite!” – glasio je poziv Hrvatskog društva pisaca koji je proteklog vikenda mamio knjigoljupce u Basaričekovu 24 na besplatnu razmjenu knjiga i časopisa na svim jezicima. Prvi posjetitelji uranili su, pa su se stisnuli pred vratima i cupkajući na hladnoći čekajući da netko otključa vrata i pusti ih u dvoranu.
– Uf, baš je hladno – promrmljao je muški glas.
– Ma, dobro je, prošle godine padala je ledena kiša, pa se sada ne trebamo žaliti – odgovara gospođa u crvenom kaputu.
– Dobro jutro! Otpao mi je kotač na torbi, stalno se prevrće – požalio se gospodin u smeđoj jakni, boreći se s teškim teretom iz kojega su virile crvene korice ispisane goticom.
– Je l to Heine? – uzbuđeno primjećuje plavokosa gospođa. Prepoznajemo predsjednicu Hrvatskog P.E.N.-a i profesoricu s Filozofskog fakulteta, Nadeždu Čačinović.
– Je, je, zemite si ak vam treba – srdačno odgovara gospodin, vadeći uščuvane primjerke.
– Je l ima unutra uopće knjiga? – upita netko.
– Ima, ima, napunili su dvije sobe – dobacuje gospodin sa šiltericom.
U tom trenutku vrata se otključavaju i prostorije se počinju puniti knjigama i zaljubljenicima u pisanu riječ.
– Ovdje na stol odlažete knjige koje ste donijeli, a unutra u sobama birate koje želite – ponavljala je čitavo vrijeme organizatorica razmjene, Sonja Manojlović. Uz svoje pomoćnike, na prijamnom je pultu raspoređivala knjige u košarice, koje su se potom odnosile u sobe za biranje. Oni najnestrpljiviji poput pijavice bi se za leđa “zalijepili” osobi koja u plastičnoj košari unosi tek pristigle primjerke, kako bi bili među prvima koji će ugrabiti zanimljiv naslov koji im golica pažnju. Neki se nisu mogli suzdržati pa bi još u zraku “čvaknuli” neku knjigu, unatoč molbama da to ne rade.
Prekupce je bilo lako prepoznati. Pogled im je hladan i proračunat i ništa vrijedno ne može im promaknuti. Iz očiju im zijeva pohlepa. Odaju ih i vješti pokreti u slaganju i sortiranju knjiga.
A u košaricama je doista bilo za svakoga ponešto. To potvrđuju i uglavnom zadovoljna lica brojnih posjetitelja. Pristizali su naslovi na njemačkom, engleskom, francuskom, talijanskom, ruskom, mađarskom, čak i grčkom jeziku. Bile su tu i enciklopedije, rječnici, kao i brojni zaboravljeni časopisi: “Naše teme”, “Kulturni radnik”, “Metodički ogledi”, “Naša zakonitost”, ali i stari brojevi Glorije, Studija, Ekrana... Neke su knjige, posebice kod mlađih posjetitelja, izazivale smijeh ili pak čuđenje, primjerice – “Povijest naroda Jugoslavije” iz 1960., “Korespondencija savremenog preduzeća” iz 1967., kao i zanimljiv ruski original – Lenjinova i Staljinova sabrana djela iz 1947. godine.
– Meni je važno da knjiga cirkulira, da joj se da neki drugi život, a ne da trune na tavanu ili u podrumu, pa makar i po cijenu da je se dočepa neki antikvar. Jako sam zadovoljna. Ove je godine bilo više knjiga nego lani, ali i puno više ljudi koji su stalno dolazili i donosili nove i stare knjige, čitave komplete... – zaključila je organizatorica Sonja Manojlović.
– Ovo mi se čini jako dobrom idejom. Našla sam neke zgodne naslove, kao i časopise koji me zanimaju... Ono što možda iznenađuje, jest da većina ljudi ipak bira knjige kako bi ih čitali, dakle – ne uzimaju ih samo zbog šarenih korica ili zato što izgledaju skuplje. Svake se godine tiska sve više knjiga. Međutim, cijene su pale. Ovdje se može besplatno, ili pak na sajmu na Britancu, za vrlo malo novca stvoriti biblioteku kakvu sam ja, primjerice, skupljala desetljećima. Znate, kao što oni ljudi koji su nekada gladovali sada uvijek hoće doma imati hranu, tako i meni – nikad dovoljno knjiga. I sad, kad se doslovce sve ruši oko mene, ne mogu ih prestati nabavljati – kroza smijeh nam se povjerila Nadežda Čačinović.
– Isuse! Kad kolegica ovo vidi – past će u nesvijest! Ovo je fenomenalno! Presretan sam! – oduševljeno je zaustio Dragan Damjanović s Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta, dok je u nevjerici u rukama prevrtao teške knjige požutjelih listova na čijim koricama piše “Die Kunst”.
– Bavim se 19. stoljećem i u ovakvim prigodama uspijevam naći neke starije kataloge koji se danas teško nađu i u antikvarijatu, kao i neke starije monografije... To je ono što je ovdje najbolje za moju struku – dodaje D. Damjanović.
I studenti Boris i Luka izlaze iz Basaričekove 24 s “neboderima” knjiga u rukama.
– Previše smo uzeli, jedva ovo nosimo! Našli smo brdo klasika, kao i antologiju mađarskog pjesništva... Čudi nas što ljudi ostavljaju i neke superknjige koje su suvremene poput Drage Glamuzine i njegova romana “Tri” – dodaju na odlasku.
