Iako je dragovoljac Domovinskog rata od prvih dana 1990. godine, šezdesetpetogodišnji M. K. (podaci poznati redakciji) kaže da nikad nije "plazio" Gornjim gradom i ulizivao se vlasti kako bi ostvario osnovna prava kao hrvatski branitelj, koja nema ni danas.
Dostojanstven, skroman i ponosan, taj ratni vojni invalid s 50-postotnim oštećenjem organizma jedva je prihvatio da mu, po nalogu ministrice branitelja, obitelji i generacijske solidarnosti Jadranke Kosor, svakodnevno donose ručak iz restorana Vlade Republike Hrvatske. Danas joj je na toj gesti neizmjerno zahvalan.
- Da nije bilo nje, tjednima ne bih pojeo ni jedan topli obrok. Zbog bolesti apetit mi je oslabio, pa si rasporedim taj ručak tako da tijekom cijelog dana mogu nešto "gricnuti".
Danas mu hranu u skroman stan u Mesničkoj dovoze socijalni radnici. Zadovoljan je, kaže, jer druge nema. Vikendom ne dobiva ručak, kaže M. K., a pomažu mu tek dobri prijatelji iz Domovinskog rata.
- Jedino se još razveselim kad mi dođu kolege iz Dragovoljačkog odreda "Centar", koji su zajedno sa mnom branili Vukovar do posljednjih dana - kroz suze priča M. K. prisjećajući se ratnih dana.
Žali što prije tri dana, na obljetnicu akcije Bljesak, nije smogao snage zbog narušena zdravlja otići u crkvu i zapaliti tri lampiona za svoje poginule kolege. Kaže kako zbog PTSP-a ne može zaboraviti rat. Nekoliko je puta, dodaje M. K., izbjegao metak, čak i granatu. Zbog mjeseci provedenih u neljudskim uvjetima na bojištu i spavanja u hladim poljima, na vodi, M. K. je "zaradio" kroničnu opstruktivnu bolest pluća, zbog čega je 24 sata dnevno prikopčan na aparat za kisik, koji u šali naziva svojom "suprugom" jer jedini buči u stanu.
- Dva puta tjedno dolaze mi medicinski tehničari, koji se brinu o meni, a ponekad svrati župnik, koji me ispovijedi i donese mi pričest - ispričao nam je M. K., koji jedva preživljava s 1500 kuna mirovine i 460 kuna invalidnine.
- Nova vlast mi je sredila da ne plaćam struju, koja je preskupa zbog aparata za kisik - tvrdi M. K., nezadovoljan što ga neke djelatnice Centra za socijalnu skrb izbjegavaju i to, kako kaže, zbog onih obitelji u njegovu susjedstvu koje primaju pomoć, a ne bi trebale.
KSENIJA RUKAVINA
