Da će Vladimir Šeks jednom dobiti neko visoko državno odlikovanje,
zapravo i nije bilo upitno nakon što se HDZ vratio na vlast, a on
sudjelovao u tome povratku. Kada je poslije niza godina provedenih na
političkim vrhunacima bio prinuđen sići s hrvatskog političkog Olimpa,
postalo je još sigurnije da će dobiti neko državno odličje.
Jer, u politici je pravilo: “Ruše se ljudi, a dižu spomenici.” Nakon
što je i Šeks “pao” bilo je sasvim očekivano, predvidivo, pa i sigurno
da će dobiti i neki “spomenik”. Jedino što nije bilo očekivano i
predvidivo – na što mnogi nisu niti pomišljali, a potom valjda u to
dugo nisu mogli niti povjerovati – jest da će Šeksu važnu državnu
kolajnu svečano i ceremonijalno, a nadasve radosno, uručiti predsjednik
Mesić. A čudo se ipak dogodilo.
Nasmiješeni je Stjepan Mesić visoko državno odličje uručio isto tako
nasmiješenom Vladimiru Šeksu. Nakon državnog rituala Mesića i Šeksa s
dodjelom ordena, s uručenjem Velereda Petra Krešimira , da je riječ o
nečemu drugom, a ne o politici, moglo bi se reći: O tempora, o mores!
Ali ta latinska o prevrtljivim vremenima i običajima paše našoj
politici. U toj se politici događalo sve i svašta. O hrvatskoj se
politici zapravo sve manje može pisati ozbiljno.
Ona je sve manje ozbiljnom, a sve više ironijom, groteskom i komedijom.
Pa je takvim i ovaj najnoviji politički igrokaz. Ako prihvatimo
činjenicu da je predsjednik države državnim odličjem odlikovao
zaslužnog političara, time još uvijek nije uklonjeno i iscrpljeno svako
čuđenje. Dapače. Jer nakon svih međusobnih čašćenja, Mesić i Šeks se
veselo rukuju kao da nikada ništa nije bilo, kao da su stare
prijateljine, čije prijateljstvo nikada nije bilo u iskušenju! A rekli
su jedan drugom “što ni pas s maslom ne bi progutao“. I kao da ništa
nije rečeno, kao da je to izustio netko drugi!
Mesićevo i Šeksovo ritualno rukovanje ne bi bilo tako grotesknim da mu
nisu prethodila međusobna “ritualna ubojstva”. Šeks Mesića prekrsti u
Stevana, Mesić ga pošalje na alkotest, Šeks Mesićeva pola mandata svede
na tabulu rasu, na ništa, na list praznog bijelog papira, a Mesić mu
odvrati da ne razlikuje bijeli papir od bijelih miševa... Od toga
međusobnog čašćenja prođe tek nekoliko mjeseci i obojica se osmjehuju
kao da to nekoć i nisu bili oni. Nije sporno da se ljudi pomire i da
oproste jedan drugome, pa i uvrede. No, sporno je puno toga drugog.
Prije svega – postoji li u hrvatskoj politici još ikakvih principa? Ima
li u njoj još nekog morala?
Je li Vladimir Šeks zaslužio Velered Petra Krešimira – ili bi mu, kako
piše jedan naš čitatelj, više priličio velered kneza Mutimira – možda i
nije sporno. Ali je sigurno sporna Mesićeva i Šeksova dosljednost. Ako
predsjednik Mesić o Šeksu doista misli što je govorio, onda je
neshvatljivo da nekome takvom, tko “vidi bijele miševe”, dodjeljuje
jedno od najviših državnih odličja!?
Što pak o istim odlikovanjima mogu misliti ljudi koji su ih dobili
prije Šeksa, i poslije njega? Kako je pak Šeks, s “neskrivenim
zadovoljstvom”, mogao primiti odličje od nekoć “nesretnog Stevana
Mesića”?
Kada bi u našoj politici bilo više principa i dosljednosti, onda to
valjda i ne bi bila hrvatska politika. I Mesić i Šeks njezini su
egzemplari. Kao vječiti advocatus diaboli Šeks je za osamnaest godina
politike prevalio put od Tuđmanova ustavotvorca do Sanaderova
trbuhozborca. A Mesić, za isto toliko godina, put od žestokog HDZ-ova
prvoborca do balkanskog mirotvorca! Dosljednost je u hrvatskoj politici
prije mana nego vrlina. U njoj je postalo pravilo da se “ne mijenjaju
samo budale”. A kada je tako, onda politika i ne može biti nešto drugo
doli “zajednička kupka”.
BIJEDA POLITIKE
