Naravno da su se, dosljedno slijedeći svoju ulogu watchdoga, novinari
bacili na pruženi im medijski “komad mesa” u obliku priče o
maloljetničkoj prostituciji u kojoj su korisnici ugledni političari,
odvjetnici, poduzetnici i ini sinovi domovine iz Osijeka. Pa kad se još
na početne informacije nadoveže poslovična medijska šutnja pod okriljem
“istrage u tijeku”, pa informiranje na kapaljku te kojekakve slične
metode i nesuvisli odgovori iz službenih izvora, naravno da je priča u
medijskoj interpretaciji nabujala do sočnosti u svjetskim razmjerima.
Hej! političari, odvjetnici i poduzetnici u seksu sa štićenicama Doma
za odgoj djece i mladeži! Pa k tomu revni i nadobudni policijski
inspektor skinut sa slučaja u trenutku kad je počeo čačkati tamo gdje
nije smio! Pa onda dvojben policijski angažman te odgođeno policijsko
obraćanje javnosti... I više nego dovoljno atraktivnog materijala da
novinare potpuno sludi.
Iako je, ruku na srce, priča već inicijalno bila vrlo dvojbena. Ajde da
je riječ o jednom bedastom ugledniku iz Osijeka koji se koristio
uslugama jedne malodobnice naivno misleći kako u relativno maloj
sredini to neće proći zapaženo ili da ga ta malodobnica kad-tad neće
ucijeniti. U ovoj priči riječ je o više malodobnih žrtava i više
uglednika, čak i takvih koji su se smješkali s golemih plakata za
izborne euforije!?
Čak i ako su igrali na kartu svoje moći i bahatosti, ipak bi bila riječ
o velikim budalama. Što su ugledniji, to bi bio veći njihov moralni
pad. Nebitno je ako su barem odvjetnici kao potencijalni korisnici
seksualnih usluga dovoljno pravno educirani da znaju kako za
dobrovoljan seks s malodobnicom ne mogu kazneno odgovarati, pa i ako su
sve mušterije dovoljno moćne da spriječe ako bi okolnosti krenule u za
njih nepovoljnom smjeru.
Naime, uistinu je nevjerojatno da bi se toliko uglednika usudilo u
luksuznim vozilima dolaziti po usluge štićenica Doma za djecu i mladež
a da pri tome ne strepe da bi u vrijeme modernih mobitela, youtubea...
kakva fotografija ili snimka mogla postati dostupna svima. Uzgred, nije
li malo čudno da malodobnim štićenicama – za koje se zna da su imale
mobitele – nije palo na pamet da snime bar nešto kompromitirajuće bar
za nekog od osječkih uglednika, pa bi to pričalo više od stotine pisama.
Nadalje, zar je razumno da bi u vremenima koja više nisu brkata,
hrvatski komunikator godine i ravnatelj policije svoje zavidne
policijske karijere stavili na bubanj samo kako bi – u jeku tako
razvikane medijske afere – spasili bilo kojeg moćnika od malodobne
žrtve. Umjesto što neki karikiraju “brzopletu” istragu policije, u ovom
je slučaju po tko zna koji put problem u sporosti reakcije na tako
osjetljivu temu o kojoj se u tolikoj mjeri i s takvim intenzitetom
svakodnevno izvještavalo. Upravo je takav inertan, usporeni odnos prema
medijski dominatnoj priči po tko zna koji put pridonio davanju značenja
zakulisnim i neprovjerenim poluinformacijama.
Također, nije naodmet i ovom prigodom pripomenuti još jedan aspekt
priče. Pravobraniteljica za djecu, a i Vijeće časti Hrvatskoga
novinarskog društva, u nekim su slučajevima odmah osuđivali novinare,
čak i u slučajevima kad identitet žrtava nije bio otkriven, samo zato
što je spomenuto mjesto iz kojeg je žrtva, a u ovom su slučaju mediji
identificirali ne samo mjesto nego i kuću iz koje su “malodobne
prostitutke”.
Zapravo, na kraju se pokazalo da se najveća priča uz odnos medija,
javnosti i državnih tijela, zapravo krije iza posve drugih pitanja.
Kako je moguće da se takva manipulacija s mladeži – koja bi trebala
biti društveno najzaštićenija upravo zbog svoje obiteljske
nezaštićenosti – uopće mogla dogoditi?
SUD JAVNOSTI
