Kome danas još uopće treba dokazivati da je pravo na zdrav okoliš jedno od bitnih ljudskih prava, koje pripada svakom ljudskom biću? Ipak, to pravo nije samo po sebi jasno. Kada mi netko otme ili ukrade nešto što je moje – stvar je jasna.
Što se, međutim, događa ako neka tvornica godinama radi prema vrijedećim propisima, a onda se pokaže da je “bezopasni” dim iz njena dimnjaka zapravo dugo u okoliš izbacivao nešto štetno za ljudsko zdravlje ili za biljni i životinjski svijet? Okoliš se ne može razdijeliti na “moje” i “tvoje”, kao što činimo sa svojom imovinom.
Ali što je s ljudskim aktivnostima koje nikoga ne truju i ništa ne zagađuju? Neke od njih ipak ugrožavaju okoliš: one koje bi prije ili kasnije mogle iscrpiti ograničene prirodne resurse. Da bi se to cjelokupno zajedničko dobro zaštitilo kao kolektivno pravo ljudi, nisu dostatna tradicionalna sredstva zaštite osobnih, pa ni socijalnih prava. Štoviše, neka od tih prava valja i ograničiti uime zaštite okoliša. Da biste krenuli u neku krupniju investiciju, nije više dovoljno da imate novca i da ste kupili ili u zakup uzeli zemljište. Ne, vaša je investicija i zahvat u okoliš. Treba postupati oprezno ili, običnijim riječima, prema Murphyjevu pravilu: ponašati se kao da će sve što može poći po zlu doista i poći po zlu.
Kao što vidimo, zaštita okoliša izravno ograničava pravo privatnog vlasništva. To nije sve. Čak i jedno kolektivno pravo mora priznati prvenstvo zaštiti okoliša: pravo nacionalnog suvereniteta. Černobiljska je katastrofa pokazala da ni prostorno najveća država svijeta nije dovoljno velika da bi jedan teški ekologijski poremećaj mogao ostati samo unutrašnja stvar. Globalne klimatske promjene demantiraju i zadnju pomisao na to da bi netko u svojem dvorištu mogao činiti slijedeći samo svoj interes, a da se to ostalih dijelova svijeta ne tiče. Stoga se i pravo zaštite okoliša mora globalizirati.
Znamo, međutim, da su zasad “uspješno” globalizirani samo tržište i za tržišnu privredu važne popratne aktivnosti. S međunarodnim normama i mehanizmima zaštite ljudskih prava, pa tako i okoliša, stvari idu mnogo teže. Njihovo se poštovanje zasniva samo na dragovoljnom pristanku država. A dok je tako, “najpametniji” će biti oni koji se budu švercali: neki, poput SAD-a i Kine, uživat će globalne pozitivne učinke ne žrtvujući za to baš ništa.
Čvršćoj pravnoj regulativi ispriječilo se i to što u zaštiti okoliša moramo operirati rizicima, a ne gotovim činjenicama. Nije dovoljno provoditi mjere zaštite kada se štete dogode, nego preventivno. Stoga je najbolje čime sada raspolažemo pravo javnosti na najpotpunije raspoložive informacije, davanje šansi svima koji imaju legitiman interes – a to je i svaki “običan” čovjek – da sudjeluju u javnoj raspravi o zahvatima u okoliš te priznanje legitimnog pravnog interesa svih da dobiju zaštitu pravosudnim putem.
